Među simboličnih 12 apostola kojima je nadbiskup oprao noge bilo je 11 osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju te 1 osoba koja skrbi o njima u jednoj od specijaliziranih ustanova.

„Ne samo da mi njima možemo i moramo pomoći nego moramo dopustiti da i oni nama pomognu i daju ono najbolje što imaju“, poručio je. Pozvao je stoga na provođenje inkluzivnog pastorala podsjetivši na jasne smjernice Dikasterija za laike, život i obitelj iz dokumenta „Crkva je naš dom“. Osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju imaju svoje mjesto u Crkvi i mogu puno toga dati. „Strah i predrasude najveća su prepreka u njihovu prihvaćanju, veća od fizičkih prepreka“, rekao je nadbiskup. Za ovu je priliku ipak bilo nužna ukloniti i fizičku prepreku i postaviti pristupnu rampu za osobe u kolicima na ulazu u crkvu. No to je ujedno bio i poziv svim župnicima da pokušaju i druge župne crkve prilagoditi pristupu osobama u kolicima.

Među 12 apostola s raznim invaliditetima bio je i Budislav Vukas, profesor na Pravnom fakultetu koji je uz Klaru Labinac nadbiskupijski povjerenik za pastoral osoba s invaliditetom. Povjerenstvo okuplja korisnike raznih specijaliziranih ustanova i udruga u stalnoj težnji za uklanjanjem prepreka i predrasuda te njihovom aktivnom uključivanju u život Crkve.

„Izlazak iz ropstva, put prema slobodi nije samo oslobođenje od fizičke zarobljenosti. Ona može i postojati, a da ipak možemo biti slobodni, kao što je to slučaj s osobama s invaliditetom“, rekao je nadbiskup u propovijedi nadahnut čitanjem o izlasku iz Egipatskog ropstva. „Slobodan se može biti i u zatvoru, kao što se i izvan njega može biti zarobljen. Jedna od zarobljenosti osoba s invaliditetom i njihovih obitelji je zarobljenost strahom i predrasudama“. Nadbiskup je pozvao na prevladavanje tih predrasuda kako bi osobama s invaliditetom bilo omogućeno da se u Crkvi osjećaju kao u svom domu. „Zbog toga je potrebno ukloniti prepreke koje postoje. One mogu biti fizičke, poput ovih stepenice na ulazu u crkvu, ali postoje i druge koje treba prevladati. Puno važnije od fizičkih je prevladati prepreke koje postoje u našem mentalitetu. Tu je važno prepoznati osobe s invaliditetom kao one koje nam mogu nešto dati. Mislim da se u ovu poruku jako lijepo uklapa ovaj evanđeoski ulomak o pranju nogu. Mi smo dakako pozvani ‘prati noge’ osobama s invaliditetom. I zahvaljujem svima koji to čine, koji svakoga dana brinu za njih. No, u  duhu predrasuda koje smo spomenuli, dotaknimo se i Petra koji ne želi da mu Isus pere noge. To se često zbog predrasuda događa i u Crkvi u odnosu na osobe s invaliditetom. Mi želimo njima prati noge, ali želimo li biti čisti i želimo li da se oni u Crkvi osjećaju kao u svom domu, moramo dopustiti i njima da nama operu noge. Da nam daju ono najbolje od sebe. Ono što mi nemamo.“ Istaknuo je kako obred pranja nogu upućuje na važnost darivanja sebe drugome. „To je zapravo euharistija, to je dar drugome i dar drugima. Isus nam se u euharistiji darovao. I ne bismo smjeli slaviti euharistiju u crkvi ako ju ne slavimo i u svim drugim životnim okolnostima“, rekao je nadbiskup te ponovio poziv na uklanjanje prepreka i promjenu mentaliteta.

Nakon mise nadbiskup je sa svećenicima pohranio Presveto u svetohranište uz meditativna čitanja i promišljanja događaja nakon Posljednje večere, Isusove molitve i uhićenja na Maslinskoj gori. Župnik Sanjin Francetić pozvao je vjernike na molitvu i pripremu za Veliki petak, jedini dan u godini kada se ne slavi misa.