Misa večere Gospodnje u Sisku

U koncelebraciji bio je domaći župnik i rektor bazilike preč. Robert Jakica, a služio je đakon Ivan Kuzmić.

U homiliji preč. Jakica rekao je kako kao nekad apostoli s Isusom u dvorani Posljednje večere, tako smo se i mi sastali ovdje da se spomenemo potresnih događaja koji su započeli na današnji dan. „Isus je na Posljednjoj večeri svim svojim srcem htio biti s apostolima, želio se oprostiti od njih i pokazati im kolika je njegova ljubav prema njima, ali i ne samo prema njima. Spasitelj je pred svojim očima imao sve generacije svojih sljedbenika – pa i nas danas. Zato je i božanskom domišljatošću našao načina kako će Gospodnju večeru slaviti ne samo s apostolima, nego sa svakim naraštajem. Upravo u euharistiji kulminira ljubav božanskog Spasitelja prema ljudskom rodu“, ustvrdio je propovjednik te dodao kako nam je Isus iskazao svoju ljubav na brojne načine pa i žrtvujući vlastiti život na križu, ali i kako ju je zapravo najviše  pokazao osnutkom euharistije.

U nastavku ustvrdio je i kako o veličini te ljubavi govori i trenutak u kojem on osniva euharistiju. „Ostavlja sebe ljudskom rodu u trenutku kada se ljudski rod sprema na najpodliji postupak prema njemu. Veliko vijeće donosi odluku o njegovoj smrti, jedan od apostola sklapa s njima sporazum da će ga izdati za trideset srebrnjaka, apostoli i prijatelji u strahu će ga kukavički napustiti, zatajit će ga i Petar, prvak među apostolima, a narod kojega je toliko žalio, više puta ga nahranio, bolesnike mu liječio, taj će narod bjesomučno vikati: Raspni ga, raspni. Zar je moguće ljubiti ovakva nahranjena, izliječena i toliko puta poučavana čovjeka?

I ne samo da ga je taj naraštaj izdao, osudio i razapeo. Znao je Gospodin i za nevjerstva budućih naraštaja. Za bjesomučne progone njegove crkve i njegovih vjernika, za mnogobrojno oskvrnjivanje svetih euharistijskih prilika, za tolike svetogrdne pričesti, za nevjerstva njegovih službenika, za razdor među njegovim sljedbenicima“.

Preč. Jakica poručio je i kako je euharistija srce Crkve, ona čini Crkvu, a Crkva čini euharistiju. „Bez euharistije nema Crkve. Mi koji slavimo presveta otajstva obnavljamo tu stvaralačku snagu Isusa Krista koji od nas različitih stvara životnu zajednicu velike katoličke obitelji raširene po svem svijetu. Upravo u dramatičnim trenucima svoga života kada će biti izdan i predan, spremajući se za smrt, on nam daje svetu euharistiju, samoga sebe kao hranu i piće. Želio je ostati s nama. Želi i nas uključiti u to njegovo spasiteljsko djelo, da i mi njegovom snagom možemo zlo pobijediti dobrim, da smrt možemo pobijediti uskrsnućem. Jer mi smo dionici njegova mističnoga tijela Crkve upravo zato jer blagujemo njegovo tijelo i pijemo njegovu krv, blagujemo euharistiju toliko važnu za život nas kršćana.

Euharistija je sakrament ljubavi jer nas Bog ljubi do kraja i zato smo svi pozvani prihvatiti tu ljubav koja dolazi od Boga da bismo onda mogli odgovoriti našom ljubavi koja je uvijek nesavršena. Snagom Duha Svetoga Bog nam daje milost da naša ljubav može biti dostojna Božje ljubavi. Na ovome putu trebamo rasti iz dana u dan, od euharistije do euharistije koja nas odgaja, hrani, jača, daje da rastemo do trenutka kada ćemo se u tjelesnoj smrti, ostajući vjerni Kristu, sasvim predati Ocu, sjedinjeni s Isusom u životu i u svetoj misnoj žrtvi“, zaključio je propovjednik.

Nakon propovijedi, a prema drevnoj tradiciji liturgije svetog Trodnevlja, biskup Košić oprao je noge dvanaestorici muškaraca: đakonu i bogoslovima. Po završetku pričesti, posvećene hostije su prenesene u pokrajnje svetohranište nakon čega se biskup s koncelebrantima te okupljenim vjernicima zadržao u tišini i molitvi. Pjevanje su predvodili članovi Katedralnog zbora pod ravnanjem prof. Jelene Blašković.