Dragi nadbiskupe Josipe i biskupe Mijo, braćo prezbiteri i đakone, sestre redovnice i bogoslovi, dragi župljani, obitelji, mladi i djeco, braćo i sestre u daru euharistije!1. Ušli smo u trodnevno slavlje otajstava; slavlje koje, na zgusnut način, očituje sadržaj naše vjere i kršćanski način življenja; naših radosti i strepnja, naše povezanosti s Bogom, s ljudima i sa svim stvorenim svijetom. To što slavimo liturgijom Velikoga četvrtka tako je duboko za našu vjeru, da bismo bez toga dana ostali uskraćeni za značenje i smisao najvećih dragocjenosti, kao što su: euharistija, svećeništvo, bratsko-sestrinska ljubav i služenje; onoga, naime, što nas određuje (definira), što nas čini Crkvom, što daje da budemo obitelj, kao dionici Kristova Tijela.

Izvanjski gledano – slavimo jednu večeru, obrednu pashalnu večeru, na kojoj su okupljeni prijatelji; večeru koja je prepoznata kao posebna i jedinstvena, kasnije nazvana Posljednjom, a shvaćena i kao Prva. Ta je večera početak izlaženja iz smrti u život, temelj novoga blagovanja hrane besmrtnosti; večera koja je most prema vječnosti.

Uz mnoštvo sadržaja koje ta Večera u sebi nosi, posebno ljubomorno čuvajući spomen na Isusove riječi i njima posadašnjujući djelo spasenja, evanđelist Ivan naglašava – služenje, u gesti pranja nogu.

U srcu života Crkve, u euharistiji, svakoga Velikog četvrtka navečer naglašavamo da nije dovoljno blagovati, u ruke uzeti, primiti dar Kristova tijela; odnosno – bolje – svjedočimo da primiti u ruke euharistijski kruh, tu hranu vječnosti znači istodobno primiti život bližnjega, jer su životi bližnjih dio iste vjere, izlaska iz smrti po uskrsnuću našega Učitelja, koji nas poziva da blagujemo njegovo Tijelo, a to znači da ljubimo jedni druge kao što nas je on ljubio.

Tu ljubav prema bližnjima izražava gesta pranja upravo nogu, dijela našega tijela koji je najviše u dodiru sa zemljom, sa svom prljavštinom koja se, osobito u ono vrijeme, skupljala na nogama. Niti jedan vladar, niti jedan vođa ni učitelj, nije se toliko sagnuo, pokazao poniznost da bi zadržao vlast, zadobio ugled ili učvrstio karizmu. Naš Bog čovjeka zahvaća u slabosti, u želji da budu oprane sve prljavštine koje čovjek može skupiti na zemaljskome hodu; i ne zabrinjava ga što će misliti, što će ljudi prigovoriti, poput Petra koji se protivio.

2. Tako jednostavna gesta ljubavi i služenja u kojoj se sažima sva žrtva na križu koju prinosi Isus; svo otajstvo ljubavi kojega smo i mi dionici. Evanđelist Ivan, kao uvod u taj događaj, donosi razlog Isusova prjelaska s ovoga svijeta k Ocu. Evanđelje nam je reklo: „Budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio.“ U toj je gesti navještaj krajnje ljubavi, one na križu.

Evanđelist ovdje doslovno na grčkome taj ‘do kraja’ izražava izrazom eis télos egápesen (lat. in finem dilexit). Ta riječ (télos) nije samo kraj, nego i ‘cilj, svrha’. Ljubio je ljubio apostole, ljubio je i ljubi nas do krajnjega cilja. Spominjem to radi poveznice sa zadnjom Isusovom riječju na križu prije smrti. Poznata vam je; to je upravo ta riječ: Tetélestai – Dovršeno je. Ispunjeno je, dovedeno je do svrhe, do dovršenja. Sve je dobilo svoj smisao.

Isus svojim učenicima pere noge, da bi time najavio cilj, svrhu povijesti i čovječanstva, spasenje koje se ostvaruje s pomoću ljubavi, očitovane i podnesene na križu.

Toga smo, braćo i sestre, večeras dionici. Ovdje i sada, po prisutnome Kristu, koga ispovijedamo Čovjekom i Bogom; Čovjekom u kome je sadržana sva ljudskost i stvorenost; Bogom koji nam u sadašnjosti daruje sebe, neizmjernog, vječnog i živog. Jer – kako piše pronicavi pisac – „sadašnjost je jedino mjesto dodira vječnosti i vremena“ (C. S. Lewis).

3. Večeras, u daru Isusova uzimanja naših nogu, naših putova u svoje ruke; da bi oprao naše grijehe, naše stranputice; da bi odmorio naše umore i tjeskobe… u našemu uzimanju njegova tijela u svoje ruke, u svoje živote i nove korake, mi iznova živimo istinu da bez živoga euharistijskog kruha naša ljubav postaje beživotnom.

Prisnost, blizina s Bogom ostvaruje se samo po ljubavi prema bližnjima. Tako, svaki susret s Bogom jest molitva, ali svaka molitva ne mora biti susret s Bogom. Toliko puta ponavljamo da ljubav prema Bogu ide pod ruku s ljubavlju prema braći i sestrama. To vrijedi osobito od Posljednje večere, koja je za nas vjernike Prva i Nova u svakome slavlju euharistije.

Ta večer, koja je započela zajedništvom prijatelja, zagrljajem i razgovorom, završila je vikom i nasiljem, uhićenjem i bijegom. Isus im kaže da je došao čas, da su došli do kraja, do cilja i svrhe. Ujedno je znao da ne razumiju. Da bi kasnije razumjeli, dao im je svoga Duha, vraćao na primjer koji je ostao upisan na vodi praonika, u krvavome znoju i posljednjoj riječi na križu.

Ostavio je spomen na sebe kako klečeći pred njima, pred nama, pere noge prijateljima; pada na koljena da bi pokušao zaustaviti naše bjegove od Boga; ulazi duboko u nas preobraženim kruhom, svojim životom, da bi otvorio naše površnosti. Ne lomi tuđe živote, nego razlama i dijeli sebe; ne prolijeva tuđu krv, nego daje svoju; ne žrtvuje nikoga, osim sebe.

4. U Zbornoj smo molitvi rekli da je Jedinorođenac „predao Crkvi žrtvu Novoga saveza i gozbu svoje ljubavi“, te smo nebeskoga Oca zamolili da iz toga otajstva crpimo ljubav i život. Mi smo, braćo i sestre, dionici spasenja, ovdje i sada.

Ovih smo dana čuli i zacijelo ćemo ubuduće čuti, kako se pojedinim obredima i blagdanima „kršćani/katolici nečega sjećaju (iz biblijskih pripovijesti; iz Isusova života)“… Ali, kakvu to vrijednost ima sjećanje? Znamo da sjećanja mogu biti i lijepa i ružna; sjećanja mogu unijeti radost, ali uvijek ograničenu, a najčešće i iza takvih, radosnih sjećanja, ostane nostalgija. Mi pak slavimo spasenje koje se ostvaruje na nama. Mi smo dionici otajstva koji se posadašnjuje. Samo to je istinska Radosna vijest.

Čuli smo kako je Bog oslobodio izabrani narod, potlačen i zlostavljan, te ga izveo iz ropstva. To je sržni dio židovsko-kršćanske objave u kojoj se vidi povijest slobode. Mi ju susrećemo dovršenu u Isusu Kristu koji se ne ograničuje na oslobađanje iz ropstva, nego nam daje svoje tijelo i krv. Po euharistiji nam omogućuje da budemo dionici njegova božanstva i to snagom Duha koji po nama čini čudesna djela ljubavi prema bližnjima.

Tu smo dionici Dovršenja, da bismo činili što je on činio. U otajstvu spasenja su-djelujemo Božjom milošću, a druge ljude prihvaćamo i volimo svojim izborom u darovanoj slobodi. Večeras smo započeli slavlje srži Radosne vijesti, jer nas je Gospodin ljubio; ljubio nas je do kraja.

Amen.