Lijes s pokojnikovim tijelom bio je izložen u crkvi sv. Katarine u Nijemcima, a misu zadušnicu predvodio je pomoćni biskup đakovačko-osječki, mons. Ivan Ćurić, uz koncelebraciju brojnih svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, Srijemske biskupije i Požeške biskupije, među kojima su bili i svećenici ređeni 2010. godine – zajedno s vlč. Branimirom – Dejan Bubalo, Robert Kirhofer, Vjekoslav Lulić, Mario Paradžik i Ivica Tušek. Prisutni su bili vjernici iz Nijemaca, Bapske i ostalih župa gdje je vlč. Mađarac bio na službi, a liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti zbor Župe sv. Antuna Padovanskog iz Otoka. Na kraju misnoga slavlja oproštajni govor uime vjernika Župe Nijemci izrekla je Antonela Teševkić, mag. theol., a uime svećenika Otočkog dekanata – vlč. Petar Maskaljević.

Sprovodni obredi pod vodstvom mons. Ćurića održani su u pokojnikovoj rodnoj Župi sv. Jurja u Bapskoj, na mjesnom groblju uz crkvu Gospe Bapske. Prije ukopa od pokojnika se uime generacije svećenika i kolega s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu oprostio vlč. Bubalo; potom župnik grkokatoličke Župe u Petrovcima, vlč. mr. Vladimir Sedlak te uime župnika u Bapskoj, vlč. Pavla Kolarevića i župljana Bapske – vlč. doc. dr. Josip Bošnjaković.

Dok se ovom euharistijom opraštamo od svoga brata, mladoga preminuloga svećenika Branimira, želimo proniknuti u dubinu ovog euharistijskog susreta. Da baš u njemu prepoznamo kakvo nam je to spasenje naviješteno i darovano za naš ovozemaljski životni put, i kakva nam je u njemu snaga vjere i nade za puninu života u vječnosti“, rekao je pomoćni biskup Ivan započinjući misu zadušnicu i ističući kako je preč. Branimir preminuo na spomendan zaštitnika svećenika – župnika Arškog, u krilu zajednice koju je pastirski vodio.

Upućujući na znakovitosti u Branimirovoj smrti, podsjetio je i na one na putu njegova života – iskustvo bolesti još od ranijih, mladenačkih, studentskih dana, nekoliko operacija – pa i ove godine upravo na Veliki petak – u pripravi na slavlje Uskrsa. „Mi smo Kristu otvoreni, njegovoj ljubavi i za to svi proživljavamo ove trenutke ljudski ožalošćeni, a kao kršćani utješeni, osnaženi“, naglasio je biskup Ivan i uputio velike izraze sućuti roditeljima pokojnog svećenika Branimira – Ružici i Josipu, njegovoj sestri Mirti, svoj rodbini, svim župljanima u Nijemcima, Donjem Novom Selu, Đeletovcima, potom župnoj zajednici u Gorjanima i Tomašancima gdje je preč. Branimir prethodno vršio svoju službu; župama u kojima je djelovao kao župni vikar te rodnoj župi Bapska.

Biskup Ćurić spomenuo je kako izrazi zajedništva stižu s mnogih strana – iz pastirskoga srca Đakovačko-osječke nadbiskupije od nadbiskupa Đure Hranića, nadbiskupa u miru Marina Srakića, varaždinskoga biskupa Bože Radoša te mnogih svećenika iz ove nadbiskupije, ali i diljem Hrvatske i drugih zemalja, sve do Tokija i mons. Većeslava Tumira koji je izrazio svoje zajedništvo. I stariji i mlađi svećenici duboko proživljavaju ovaj trenutak, a posebno je to htio izraziti i istaknuti prof. Slavko Platz, sin župne zajednice u Nijemcima, filijala Đeletovci.

Započinjući homiliju biskup Ćurić rekao je kako je smrt vlč. Branimira sve iznenadila iako je bilo poznato s kakvim se zdravstvenim teškoćama nosio: „Činilo nam se da je nakon medicinskih zahvata već bio dobro ojačao. Po zbroju njegove dobi računali smo da će još dugo biti među nama pa nas je njegova smrt zatekla, s njegovih navršenih 36 godina, svećenik tek 11 godina.“

Podsjetio je zatim na oproštaj iz 1992. godine „kada je tadašnji splitsko-makarski nadbiskup Ante Jurić, opraštajući se od svog pomoćnog biskupa Petra Šolića, po duljini životne dobi ne mnogo starijega od našega Branimira, u biskupskoj službi tek 11 mjeseci, u sprovodnoj misi zadušnici pred sve okupljene stavio sljedeće svjedočanstvo: U blizini Luzerna u Švicarskoj, na starome putu između planinskih mjestâ Flüeli i Melchtal, nalazi se jedan mali spomenik s ovim natpisom: „Ovdje je poginuo mali Robert od 7 godina. Zašto? Ja ne znam, Bog zna.“ Tako je napisao dječakov otac: Ja ne znam, Bog zna! Ovo dirljivo, istovremeno tako jednostavno svjedočanstvo, ne očituje neki gorki osjećaj praznine, već nas snažno upućuje na snagu i svjetlo vjere, na onu istinu u kojoj nam progovara, rasvjetljuje nas i ispunja mudrost Božje riječi – mudrost koju do kraja ne uspijevamo razumjeti...“

Ističući da se od preč. Branimira opraštamo na svetkovinu Preobraženja Gospodinova kada Crkva podsjeća i poziva da svoju vjeru uvijek gradimo i prepoznajmo kao vjeru apostola, biskup Ćurić je rekao: „Isus je znao da se njegovo poslanje mora izvršiti žrtvom i njegovom smrću na križu i da se u sjedinjenju s tom istom žrtvom mora pročistiti i vjera njegovih učenika. I mi bismo, poput Petra i apostola, počesto poželjeli iskustvo uvijek jasne i sigurne vjere, bez ikakvih izazova i opasnosti, a Isus nas – kao i apostole – uči drugačijem putu. Ubrzo shvaćamo da nas Kristov put neće odvojiti i skloniti u neku životnu zavjetrinu, bez patnje i žrtve. U preobraženju je pred učenicima zasjala istina o Kristu čovjeku i Bogu, možemo reći istina o Njegovu, Božjem zajedništvu s nama, s kojima dijeli sve ono ljudsko, osim grijeha. U toj istini kršćanski vjernik na svom životnom putu uvijek otkriva Božju prisutnost; raste u istini da se već sada moj život, u svoj svojoj prolaznosti i krhkosti istinski ostvaruje s Bogom. “

U snazi preobražene vjere promatramo sav život i svećeničku službu našeg brata Branimira, naglasio je mons. Ćurić te rekao: „Oni koji su ga susretali tako će lako moći posvjedočiti kako je drag bio taj svećenik Branimir, Božjem je narodu jako omilio u svim zajednicama u kojima je djelovao. Pokazivao je osjetljivost za različita područja župnog pastoralnoga života. Ovako o njemu svjedoči jedan od župljana: Okuplja djecu i mlade, obilazi starije, pomaže obiteljima kojima je potrebno, organizira hodočašća, uspostavlja mnoge oblike pobožnosti, meditacija … osim na duhovnoj izgradnji i obnovi, s novim se župnikom nastavlja i materijalna obnova župe. Osobito je nekim tihim, nenametljivim, gotovo plahim pristupom znao sabirati djecu i mlade. Primijetio sam kako ih je učio moliti i s njima sâm molio. Katkad je zajednica zbog lijepe suradnje sa svojim župnikom Branimirom znala očitovati svoju veliku radost, ne ustručavajući se iskreno priznati: Sunce nam je zasjalo njegovim dolaskom.“ Mons. Ćurić osvrnuo se i na izazove koji su nadolazili na planu osobnoga života preč. Branimira o kojima je iskreno govorio, no snagu za obnovu vjere i svoga svećeničkog posvećenja najviše je pronalazio u osobnoj molitvi.

Svoju homiliju biskup je zaključio riječima: „Dragi naš Branimire! Opraštamo se od tebe puni zahvalnosti što si svim srcem u zajednicama naše nadbiskupije raspirivao snagu vjere, Kristove radosti i pouzdanja u njegovu trajnu ljubav, napose u srcima djece i mladih. Ostat će nam tako znakovit i trenutak tvoje smrti: na spomendan sv. Ivana Marije Vianneya, zaštitnika svećenikâ i župnikâ, u ranim jutarnjim satima, kad obično molimo službu Časoslova i kad smo toga jutra čitali pouku sv. Župnika Arškoga: Promotrite, djeco moja: blago kršćaninovo nije na zemlji, nego na nebu. A ti si se upravo tada uputio gori Sionu, da u ovoj župnoj crkvi u Nijemcima s Božjim narodom moliš Jutarnje hvale, da razmatraš, klanjaš se i motriš Kristovo lice u euharistijskom Otajstvu i da proslaviš žrtvu Njegove ljubavi za nas i za sve ljude. No, tvoj je korak na zemlji zastao! Prešao si prag vjere i nade, ostala je – kako nas uči apostol Pavao – samo ljubav – ona koja je ispunjala tvoj život na zemlji, ona će te i dovesti da Krista motriš, ne u ogledalu, već licem u lice. Njegova će ljubav tvoje smrtno tijelo suobličiti tijelu svomu slavnomu.“

„Srca su nam puna osjećaja i uspomena, ali ponajprije iz srca izvire zahvalnost za Branimirov život i njegovo služenje među nama“, rekla je uime župljana Nijemaca A. Teševkić. Istaknula je kako je svojom jednostavnošću, skromnošću i otvorenošću pokojni svećenik privukao djecu i mlade u Zajednicu katoličke mladeži i zbor mladih, a iza sebe ostavio je i Molitvenu zajednicu „U imenu Isus je život“.

Vlč. Maskaljević istaknuo je potpunu predanost te ljubav prema Bogu i bližnjemu, koja je krasila svećenika Branimira te rekao: „ U iskrenom žaru i ljubavi za Crkvu i narod bio si čvrsto i sigurno uporište mnogima koji su dolazili na vrata župnog doma tražeći pomoć i molitvu. Bolest koju si osobito strpljivo podnosio, bila je meni i drugima putokaz, a sve nas upozorila da je život ovdje na zemlji prolazan i da uvijek pred očima trebamo imati Kristov poziv: Bdijte jer ne znate dana ni časa. Istaknuo je njihovo zajedničko sudjelovanje u Ignacijevim duhovnim vježbama u šutnji te je, pozivajući mlade župe Nijemci da otpjevaju najdražu pjesmu preč. Branimira – „Gospode trebam te“, rekao: „Nenametljivo, kako si i živio iščeznuo si iz naše sredine. Ti, kojega je krasilo srce koje je znalo slušati, koje je bilo voljno uvijek pomoći, ali možda koji put i ostati neshvaćeno u toj svojoj dobroti… Hvala ti za sve za što nemam riječi.“

Mnoštvo vjernika okupilo se potom na sprovodnim obredima uz crkvu Gospe Bapske na groblju u Bapskoj. Nakon pročitanog evanđeoskog ulomka iz Ivanova Evanđelja, u kojem je sadržano i mladomisničko geslo vlč. Branimira „Nitko ne može sebi uzeti ništa ako mu nije dano s neba“ (Iv 3, 27), pomoćni biskup Ćurić podsjetio je na njegovu mladu misu koja se nije zbila u dalekoj povijesti, nego tek prije 11 godina – 1. kolovoza 2010. godine, a za koju je na pozivnici i među mladomisničkim sličicama bila i crkva Gospi Bapskoj.

Uime generacije svećenika te studenata KBF-a u Đakovu, vlč. Bubalo u svom je govoru rekao: „Generacijski smo se redovito okupljali i družili na različitim događanjima; veselili, šalili, ozbiljno razgovarali i raspravljali… Uvijek i u svemu si bio prisutan, a nenametljiv. Tako je bilo, počevši od prvoga dana Bogoslovije i fakulteta pa do neki dan – zapravo, do danas. Evo nas zajedno i sada! Skoro je cijela generacija ovdje – zbog tebe, ali bez tebe!“ Ističući kako je za generaciju i sve prisutne ovo dan žalosti, vlč. Bubalo rekao je kako je za Branimira ovaj dan sigurno dan radosti – jer susreo se licem u Lice s Onim komu je služio i koga je ljubio.

„Sedam je dana dijelilo Branimirovu i moju mladu misu. Moja je bila tjedan dana prije. A nekih 14 km bile su udaljene župe u kojima smo djelovali – Petrovci i Nijemci. Negdje na pola toga puta susretali smo se u Otočkom dekanatu na ispovijedima, ispomagali smo jedni druge“, rekao je župnik grkokatoličke Župe u Petrovcima, mr. Sedlak. Izraze sućuti uputio je uime križevačkog biskupa Milana, a onda i grkokatoličkih svećenika – kako iz Otočkog dekanata, tako i onih iz Srijema.

„Tvoja svadbena košulja je čini se otkana za dan svadbe, euharistije Gospodnje. Tvoje tkanje započelo je ovdje, u Bapskoj, a završava na Bapskoj, kod drage nam Gospe Bapske“, rekao je vlč. doc. dr. Bošnjaković. Između ostaloga je naglasio: „Sjećam se kako si u jednom od zadnjih naših susreta rekao kako god ali na operacije više ne idem. Napunjene su ove tvoje riječi značenjem. Bio je to zahtjevan put zadnjih godinu dana, i ti sam poznaješ put dodira drugih u naše srce, fizički i duhovno, put bespomoćnosti i potpune izloženosti u ruke čovječje.“ Vlč. Bošnjaković potom je kazao: „Volio si ovaj kraj, volio si Crkvu, Gospu Bapsku, volio si Boga i ljude, prijatelje. Tko se voli traži načina da se ponovno vidi… U našim molitvama želimo te vidjeti, ali isto tako i na istom putu kojim si ti išao, na putu Crkve, u potrebitima. Vjerujemo da gdje tražimo Krista – i tebe naći možemo.“ Sprovodne obrede zaključio je zbor pokojnikove rodne župe pjesmom Gospi Bapskoj.

Preč. Branimir Mađarac, rođen 22. svibnja 1985. godine, kršten i najranije godine proveo je u Bapskoj. Radost djetinjstva još prije njegove školske dobi prekinut će 1991. početak Domovinskoga rata i progonstvo. Sa svojim bližnjima i sumještanima boravio je na otoku Krku gdje je u Malinskoj završio prvih šest razreda osnovne škole, a posljednja dva u Omišlju. Na Krku započinje gimnazijsko obrazovanje, a 3. i 4. razred pohađa u Vukovaru, vrativši se u svoj srijemski zavičaj i rodnu Bapsku. Godine 2004. započinje filozofsko-teološki studij i svećeničku formaciju u Đakovu gdje je diplomirao i nakon šestogodišnje priprave, s još sedmoricom svoje subraće-ređenika naše nadbiskupije, na Petrovo 2010. zaređen je za svećenika.

Prvu pastoralnu službu vršio je Otoku kao župni vikar (2010. – 2011.), nakon čega postaje župnim vikarom u konkatedralnoj župi u Osijeku (2011. – 2012.). U ljeto 2012. postaje župnikom u Gorjanima s filijalom Tomašanci, gdje ostaje tri godine (2012. – 2015.), a od 2015. godine župnik je u Nijemcima s filijalnim zajednicama u Donjem Novom Selu i Đeletovcima. Od 2018. bio je član Prezbiterskoga vijeća Đakovačko-osječke nadbiskupije, a od 1. prosinca 2020. i dekan Otočkoga dekanata.