Koncelebrirali su Ivan Bešlić, domaći župnik, Tadija Crnjak, semeljački župnik, Stjepan Belobrajdić, začasni kanonik i umirovljeni župnik te više od četrdeset drugih svećenika. Uz rodbinu i prijatelje misi su nazočili i brojni domaći župljani te župljani Župe Rođenja Blažene Djevice Marije iz Semeljaca gdje je pokojnik bio župnik 31 godinu.

U uvodu u misno slavlje biskup Ćurić uputio je izraze sućuti obitelji i župljanima navedenih župa u ime nadbiskup Đure Hranića koji zbog zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije nije bio nazočan, zatim u ime požeškog biskupa Antuna Škvorčevića, umirovljenog đakovačko-osječkog nadbiskupa Marina Srakića i svoje osobno ime.

U homiliji je biskup govorio o biblijskoj Knjizi Tužaljki čiji je ulomak bio naviješten da su one jedan dio svjedočanstva Saveza, da pripadaju starozavjetnoj povijesti spasenja i da se u njima, ne na površini, već u onoj najintimnijoj dubini ljudskog životnoga iskustva, probija istina o našem zajedništvu s Bogom.

„Čim se malo dublje zamisli, kršćanski će vjernik odmah jasno priznati: ‘Život je bezvrijedan, ako u životu nema Boga’. Upravo u svjetlu te istine mi pristupamo i čovjekovoj smrtnosti, našoj ljudskoj ranjivosti i prolaznosti. Činimo to otvorenih očiju i iskrena srca, ne bježeći od stvarnosti, od konkretnih prilika u kojima se nalazimo. Na tom nas tragu, braćo i sestre, primjernu pouku pruža starozavjetna Knjiga Tužaljki. U njoj prorokov glas ne bježi od iskustva gorčine života. Prorok ne može zanijekati svoju žalost nad opustošenim Jeruzalemom. To ga iskustvo duboko pogađa. Sve što doživljava, čini se, njegov život vodi prema kraju, ne pruža mu nikakav mir, čak nikakvu nadu. ‘Duši je mojoj oduzet mir i više ne znam što je sreća’. Kakav realizam iskustva boli s kojom se čovjek susretne! Poput ‘pelina i otrova’. Iskustva ‘bijede i stradanja’ – kako veli prorok, ostavljaju dubok trag.

No, što je sa spomenom na Gospodina? Taj spomen u život ponovno donosi i vraća mir. Onaj koji ‘više ne zna što je sreća’, sada ‘u miru čeka spasenje Gospodnje’ (usp. Tuž 3,17-26), jer ‘dobrota i milosrđe Gospodnje nisu nestali. Oni se obnavljaju svako jutro’. (usp. Tuž 3,22). I odlomak završava navještajem mira i Božjeg spasenja. A te su riječi ‘tek’ proročki nagovještaj onoga što će nam zasjati u Kristu. Kad nas sâm Isus sokoli: ‘Neka se ne uznemiruje srce vaše!’ (Iv 14,1) Vjerujte! Kamo ja odlazim znate put. I kad nam se, kao apostolima, učini da mi ne znamo puta, eto nam Isusa – njegova rođenja i života, njegove smrti i uskrsnuća, njegova utjelovljenja i njegove vječnosti. To je vjera koju i danas želimo posvjedočiti u oproštaju od pokojnoga svećenika Marka. Riječi koje smo izrekli: ‘Život je bezvrijedan, ako u životu nema Boga’, Markove su riječi. Napisao ih je prije nekoliko godina u oporuci. U tom se svjetlu danas od njega opraštamo i Bogu zahvaljujmo na njegovu životu”.

Život vlč. Milinkovića

Potom se biskup Ćurić osvrnuo na životopis pokojnika. Vlč. Marko Milinković rođen je u Starom Mikanovcima 4. srpnja 1956. od oca Stjepana i majke Tine, rođ. Stepić. U Mikanovcima završava osmogodišnju školu, potom odlazi u Zagreb, u Dječačko sjemenište na Šalatu, gdje započinje srednju školu. Posljednja dva gimnazijska razreda pohađa u Đakovu, gdje je maturirao 1975. Nakon mature odmah upisuje filozofsko-teološki studij i nastavlja svećeničku formaciju u Đakovu. U toku studija morat će odslužiti i vojni rok, što je učinio u Subotici 1978./79. Za svećenika ga je na Petrovo 1982. u đakovačkoj katedrali zaredio biskup Ćiril Kos. Nakon ređenja odlazi za župnoga vikara (kapelana) u Župu Gospe od Brze pomoći gdje uz tadašnjega župnika mons. Vida Mihaljeka ostaje punih pet godina, do ljeta 1987. godine. Nakon toga, 1. rujna 1987. započinje župničku službu u Semeljcima, gdje ostaje gotovo 31 godinu, sve do umirovljenja 14. veljače 2018., od kada je nastanjen kod svojih bližnjih, sestre Marije i šogora Martina sve do smrti u Kliničkoj bolnici Dubrava u Zagrebu, 13. studenoga 2023.

„Bog mi je dao lijepih trenutaka, ali dao mi je i teret boli (…) na tom mu zahvaljujem. Dao mi je snage da izdržim taman toliko koliko je trebalo, a bilo je strašno teško“ – tako piše u oporuci koju je pisao dan prije jedne od teških operacija u Slavonskom Brodu, 18. siječnja 2018.

„Da, zarana ga je snašao križ tjelesnih patnji, s dijagnozama koje su bile teške. Ali Marko se nije predavao. Štoviše, u župnom pastoralnom radu u župi Semeljci, s filijalama u Koritni i Kešincima nastojao je da župni život bude što življi i dinamičniji. U zajedništvu sa suradnicima vodio je računa o obnovi i uređenju crkvenih objekata, istodobno – koliko je god mogao više – bio je predan oblikovanju i ostvarenju pastoralnih aktivnosti, liturgijskih i katehetskih, i u župnom sjedištu i u filijalnim zajednicama, osjetljiv i za posebnu baštinu i običaje hrvatskoga naroda i ovog slavonskoga zavičaja, koji su bili tako vidljivi od adventskih Misa zornica do svečanih obreda Vazmenoga trodnevlja, sve do župnoga goda, Male Gospe u Semeljcima.

Nekoliko godina prije umirovljenja vlč. Marko je predvodio duhovnu obnovu u samostanu Milosrdnih sestra sv. Križa u Đakovu, na njihovu „bolesničkom katu“. Sestre su dugo pripovijedale kako su ih oduševile njegove riječi i svjedočanstvo, pa su znale nadodati: ‘Niste ni svjesni koje sve blago imate u svojim svećenicima’.

Unatoč bolesti, Marko je gajio srdačnu gostoljubivost. Znao je, osobito nas svećenike, pozivati da ga češće pohodimo. To nam je još jedan poticaj da se puno više trudimo živjeti i graditi svoje svećeničko zajedništvo, posebno kad uočimo da je netko pogođen bolešću i teškoćama.

I mi se danas pridružujemo njegovim riječima zahvale koju izriče u svojoj oporuci – svima koji su ga pratili i bili mu pomoć i podrška na njegovu životnom putu: liječnicima koji su o njemu skrbili, kroz duge godine bolesti, sve do posljednjih 40 bolničkih dana u Zagrebu; sestri Mariji i šogoru Martinu te svoj rodbini i rodnoj župi; svim članovima semeljačke župe, posebno župnim suradnicima: vjeroučiteljici Aniti Bošnjak, Marku Drenjančeviću, ne zaboravlja zahvalnost dugogodišnjoj župnoj domaćici, sada pokojnoj Ivki Bitunjac, potom Jeki Katilović i svima ‘koji su bili pri ruci kad god je trebala pomoć’. Zahvaljuje svećenicima, napose dugogodišnjem suradniku u župi vlč. Petru Vidoviću, dr. Ivici Pažinu i drugima; zahvaljuje vlč. Robertu Jugoviću, te napose, za dugo zajedništvo i potporu, mons. Stjepanu Belobrajdiću.

Pripravan sam za susret s Gospodinom. Molite za mene – napisao je u oporuci vlč. Marko. Da, dragi Marko! Činimo to danas s pouzdanjem i puni zahvalnosti. Bogu prinosimo svjedočanstvo tvoje službe i dijela, tvojih patnji i žrtava, dok istodobno ponizna srca molimo da očišćen od svih grijeha prispiješ punini neprolazne radosti u uskrsnuću“, zaključio je homiliju biskup Ćurić.

Oproštajni govori

U ime semeljačke župe oproštajni govor uputila je vjeroučiteljica Anita Bošnjak koja je između ostaloga rekla: „Hvala Vam na Vašem dugogodišnjem mukotrpnom radu u našoj župnoj zajednici, ustrajnoj i predanoj svakodnevnoj molitvi u skrovitosti i spremnosti reći Bogu ‘da’ u služenju i onda kada je bilo teško i mučno prolaziti kroz bolest. Hvala Vam i na tome što ste na poseban način kroz življenje svog poziva nastojali približiti živoga Boga baš svakoj osobi koju ste susreli na svom životnom putu. Bili ste čovjek koji je živio ono što je propovijedao!“

U ime svećenika od pokojnika se oprostio Ivan Bešlić, domaći župnik. Citirao je jednoga teologa koji je rekao da ljude moramo manje promatrati po činima i osvrtima, a više po onome što trpe. „Vidjeli smo unatrag puno godina vlč. Marka u njegovim trpljenjima, bolestima i patnji. Izdržao je pa će i od Krista primiti nagradu. Znao nam je poslati lijepe poruke koje su nas hrabrile. Hvala mu na tome”.

Sprovodni obredi

Obred oproštaja u crkvi kao i ukop predvodio je biskup Ćurić. U ophodu do groblja, svećenici i pjevači predvodili su liturgijsko pjevanje psalama i sprovodnih otpjeva.

Pokojnikovo tijelo bilo je izloženo u crkvi od 12 sati kako bi se mještani Starih Mikanovaca mogli oprostiti od pokojnika.