Koncelebrirali su generalni vikar Želimir Žuljević i drugi djelatnici Biskupskog ordinarijata, kanonici Stolnoga kaptola na čelu s prepoštom Ivicom Žuljevićem, svećenici i vjernici iz Stražemana i Župe sv. Terezije Avilske.

Biskup je na početku rekao da ovom misom žele apostolskom protonotaru Josipu Devčiću iskazati poštovanje i zahvalnost te preporučiti njegovu dušu Bogu živome u crkvi u kojoj je primio sveto krštenje i bio ministrant, u kojoj je raslo njegovo duhovno zvanje i u kojoj je služio mladu misu. Kazao je da to čine kao djelatnici Biskupskog ordinarijata Požeške biskupije, u kojem je prelat Devčić u dva mandata bio generalni vikar i obnašao druge službe te s naslova požeškoga Stolnog kaptola Sv. Petra kojemu je pripadao dugi nîz godina i bio prepošt. Ustvrdivši da „mi nemamo pristup na granicu smrti, ali da to ima Gospodin Isus Krist koji je pobijedio smrt“, pozvao je sudionike slavlja da mu povjere preminulog svećenika Josipa te mu on bude ruka koja ga vodi u puninu života u vječnosti.

Homiliju je održao Ivica Žuljević, prepošt požeškoga Stolnog kaptola Sv. Petra. Obraćajući se biskupu Škvirčeviću, i drugim sudionicima slavlja, koji su pokrenuti ljubavlju i zahvalnošću prema preminulom svećeniku Josipu Devčiću došli na ovo slavlje, prepošt Žuljević kazao je da minulih dana u svojim srcima razmatraju njegov lik, tražeći odgovor na pitanje tko je i kakav čovjek i svećenik on bio, te po čemu će ga se najviše pamtiti. Napomenuo je da su se tu večer okupili na misnom slavlju u požeškoj katedrali, koju je Josip Devčić još u djetinjstvu zavolio kao svoju župnu crkvu, i za koju se kao prvi prepošt Stolnog kaptola Sv. Petra u Požegi i kao jedan od najbližih vjernih suradnika biskupa Škvorčevića godinama brinuo, „kako bismo slušanjem Božje riječi i prinošenjem euharistijske žrtve za pokoj njegove duše, na najbolji način približili njegovu svećeničkom liku i preporučili ga Božjem milosrđu.“

Polazeći od ulomka prvog čitanja u kojem Bog po proroku Ezekijelu, koji je kao mladi svećenik zajedno s nekoliko tisuća svojih sunarodnjaka bio deportiran u Babilon nekoliko godina prije propasti Južnog kraljevstva i razorenja Božjeg hrama u Jeruzalemu, svom narodu u babilonskom sužanjstvu upućuje poruku utjehe i nade da će Bog izbaviti svoj narod iz spomenutog sužanjstva, vratiti ga natrag u obećanu zemlju i učiniti da njegov razoreni Hram u Jeruzalemu bude ponovno izgrađen, prepošt Žuljević je ustvrdio da je stoljećima nakon starozavjetnog svećenika i proroka Ezekiela, novozavjetni svećenik i prorok Josip Devčić, zajedno s drugim svećenicima i vjernicima u Hrvatskoj u vrijeme bezbožne komunističko-ateističke vladavine, a napose u vrijeme Domovinskog rata, osobno i zajednički proživljavao sličnu sudbinu progona novoga Božjeg naroda – Crkve Isusove, svjedoči razaranju mnogih crkvi, čija su stradanja simbolički zgusnuta u razaranju, njemu tako drage voćinske crkve. Naglasio je kako svećenik Josip ni u tim teškim okolnostima nije gubio nadu i pouzdanje u Boga, nego je velikom zauzetošću i odlučnošću tješio svoj hrvatski narod, hrabreći ga da ostane vjeran Bogu, Crkvi i vjeri svojih otaca, te da mu u ljubavi prema svome narodu nijedna žrtva nije bila teška. Kazao je da se ljubav svećenika Josipa prema Crkvi kao Božjem narodu konkretno očitovala, i u njegovoj brizi za crkvene objekte, za rukotvoreni hram u kojem prebiva slava Božja.

Istaknuo je da je svećenik Josip od svojih mladomisničkih dana, a osobito kao predsjednik Odbora Požeške biskupije za obnovu crkvenih objekata dao velik doprinos u gradnji, obnovi, uređenju mnogih crkvenih objekata: od kapele sv. Antuna pustinjaka u rodnim Mihaljevcima, i župne crkve sv. Mihaela Arkanđela u Stražemanu, gdje je vršio župničku službu do svog umirovljenja, pa sve do spomenute crkve Pohoda Blažene Djevice Marije u Voćinu. Svojim zauzetim pastoralnim i domoljubnim djelovanjem svećenik Josip zasmetao je protivnicima Isusove Crkve, koji su ga osudom na zatvorsku kaznu zbog postavljanja mozaika hrvatskih velikana, svetaca i blaženika u stražemanskoj župnoj crkvi pokušali ukloniti, ali u svojim namjerama nisu uspjeli, ustvrdio je prepošt Žuljević.

„Tako se u svećeniku Josipu – kao i u drugim svećenicima i vjernicima na čelu s bl. Alojzijem Stepincem, kojih smo se minulih dana spomenuli slaveći Dan obnove čišćenja pamćenja i spomena mučenika u našoj Požeškoj biskupiji – na svojevrsni način nastavio progon Gospodina Isusa Krista koji su zametnuli ondašnji svećenički glavari i narodne starješine, koji su ga odlučili ukloniti iz svoje sredine, tražeći i njegovo ubojstvo, kako smo čuli u navještenom evanđeoskom ulomku. ‘Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod.’ Međutim, kako nam evanđelist Ivan svjedoči, odlukom da se Isusa ubije veliki svećenik je i ne znajući proročanski navijestio da će Isus umrijeti za narod“, pojasnio je prepošt Žuljević.

Ustvrdio je kako je pastoralno djelovanje svećenika Josipa – kao i tolikih drugih svećenika koji su slijedili primjer zagrebačkog nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca – od njegove mlade mise sve do posljednjih trenutaka njegova života – bilo svojevrsno „umirenje“ za njegov hrvatski i Božji narod. Podsjetivši sudionike da se ovo slavlje odvija u prvu subotu u mjesecu, odnosno u dan molitve za duhovna zvanja, pozvao ih je da, dok se sa zahvalnošću spominju svećeničkog života Josipa Devčića koji je prispio svome ovozemaljskom kraju, pozvao ih je da zamole Isusa Krista, vječnog svećenika i gospodara žetve da u srcima mladića u župama Požeške biskupije probudi duhovni poziv, da mu se oni velikodušno odazovu i postanu svećenici te se na taj način Prezbiterij popuni novim članovima.

Zahvalio je svećeniku Josipu Devčiću za svjedočanstvo njegova vjernog, zauzetog i radosnog svećeničkog služenje Bogu i narodu, u uvjerenju da će on ostati trajni primjer, poticaj i nadahnuće. Trojedinom pak Bogu zahvalio je za dar njegove jedinstvene i neponovljive osobe, a napose za njegovo vjernog i zauzeto svećeničko služenje.

Biskupu Škvorčeviću zahvalio je što je prepoznao sposobnosti i vrline kojima je Bog obdario svećenika Josipa, i što mu je povjeravanjem odgovornih službi u Požeškoj biskupiji – generalni vikar, član Zbora savjetnika, člana nekoliko saziva Prezbiterskog vijeća Požeške biskupije, prepošta požeškog Stolnog kaptola sv. Petra, predsjednika nekoliko biskupijskih odbora – omogućio da ih upotrijebi na dobro Božjeg naroda Požeške biskupije i cijele Crkve. Zahvalio je i svim vjernicima, koji su ga poštivali, s njime se radovali i tugovali, te ga u njegovu svećeničkom djelovanju potpomagali svojim molitvama. Kazao je da je znakovito što se njegov prijelaz iz ovozemaljskog života u vječnost dogodio pri koncu korizmene priprave za godišnju proslavu vazmenog otajstva Isusove muke, smrti i uskrsnuća, što je svećenik Josip na zadnju dionicu svoga zemaljskog putovanja krenuo upravo u tom vremenu, te je zamolio Gospodina Isusa Krista da mu dodijeli mjesto za stolom na svojoj vječnoj gozbi u nebu, i da ondje uživa u zajedništvu sa svecima i blaženicima, koje je za života osobito štovao.

Pri kraju pričesti sudionici slavlja izmolili su biskupijsku molitvu za duhovna zvanja. Završavajući slavlje biskup Škvorčević podsjetio je kako postoji jedna naša ljudska raspršenost, razbijenost prolaznošću i smrću, koju jedino Bog može nadvladati sabiralačkom snagom svoga Duha, kako je u prvom čitanju posvjedočio prorok Ezekijel, a apostol Ivan u evanđeoskom ulomku ustvrdio da je Gospodin Isus umro kako bi sakupio raspršeno, ostvarivši to svojom uskrsnom pobjedom nad smrću. Izrazio je čvrsto uvjerenje da će taj isti Gospodin i preminulog svećenika Josipa učiniti dionikom svoje pobjede. Poželio mu je vječni mir u okupljenosti svih Isusovih izabranika u nebeskom Jeruzalemu. Zamolio je Boga da udijeli svoju utjehu svima koji za njim tuguju, napose trajnom đakonu Zdravku Ticlu i njegovoj supruzi Jelici, koji su tijekom njegova svećeničkog života na svoj način s njime dijelili radosti i nade, žalosti i tjeskobe. Svim nazočnim vjernicima, među kojima je bio i požeški gradonačelnik Željko Glavić zahvalio je za sudjelovanje na misnom slavlju za pokoj duše svećenika Josipa Devčića.