„Kad se probudim, Gospodine, naužit ću se pojave tvoje.“ Završni redak Psalma 17, koji smo dijelom čuli u ulaznoj pjesmi, divno pristaje trenutku u kojemu sa zahvalnošću i vjerom proslavljamo otajstveni prijelaz liturgijskoga glazbenika iz zemaljskoga života u slavu neba, pred Očevo lice. Poput glazbenikova traganja za Gospodinom, psalmist otkriva da je sav život na zemlji otkan od slušanja i zazivanja, skladan slušanjem Riječi i oblikovanjem riječī koje slave Gospodina. A kad umine ovo zemaljsko slušanje i pjevanje, nastupit će gledanje. Onaj koga smo za života tražili posluhom, i susretali se s njime u riječi, često sklopljenih očiju kako bismo ga jasnije čuli, po smrti i milosti uskrsnuća darovat će se našemu gledanju.

Zato su dva retka psalma „Zazivam te, Bože, ti ćeš me uslišiti: prikloni mi uho i čuj riječi moje“ i „Kad se probudim, naužit ću se pojave tvoje“ (Ps 17, 6.15) dvije strofe kršćaninova života. Sestra Imakulata otpjevala je prvu strofu, osluškujući Gospodina i proslavljajući ga glasom i zvukom, a sada je, vjerujemo, u strofi milosnoga gledanja njega, licem u lice.

U rasponu od deset i pol oktava njezinoga života, prodahnutih slušanjem i razigranih ljepotom glasa i veličanstvenošću orguljskoga zvuka, životni crescendo dao je mjesta i za piano i za forte, i za largo i za allegro, povezujući u skladbu života trenutke koji su tražili ili nametali životni sostenuto i one koji su dopuštali vivace e maestoso. Registar njezinoga života ujedinio je u divno suzvučje vox humana i vox caelestis, suzvučje otpjevano glasom i udahnuto u orguljski zvuk, a nadasve utkano u životno svjedočenje.

I mogli bismo ovako jezikom glazbe ispripovjediti čitav njezin život, sjećajući se dionica koje je vezala uz život svoje redovničke zajednice, uz Institut za crkvenu glazbu Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta, uz ansambl Collegium pro musica sacra, ali i uz mnoge druge ustanove i ljude, skladajući i promičući ljepotu slavljenja Boga. Ovdje, u ime dekana Katoličkoga bogoslov­noga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. Marija Cifraka, u ime cijeloga zbora nastavnika, a osobito u ime Instituta za crkvenu glazbu, njegovih nastavnika i studenata, želim izraziti zahvalnost s. Imakulati za više od trideset godina darovanih životu i radu Instituta. U te četiri oktave zdušnoga nastavničkoga i odgojnoga djelovanja predavala je niz kolegija: orgulje, klavir, analizu glazbenih oblika, estetiku glazbe i dirigiranje, doprinoseći svojim darom i žarom razvoju Instituta.

Iskreno je željela i neumorno se trudila da liturgijska glazba pronađe više mjesta u duhovnosti i u životu naših zajednica, a nadasve u slavlju vjere, znajući da je „bogoslužje bez pjevanja kao dan bez sunca“ (A. Bugnini). Otkrivši ljepotu i bogatstvo crkvene glazbene baštine hrabro se zauzimala da ona ne bude zaboravljena u oblikovanju hrvatske kulture te se s nemalom smjelošću upustila u stvaranje ansambla Collegium pro musica sacra, okupljajući u zajedništvo liturgijske glazbe glazbene profesionalce i amatere, s dubokom sviješću da liturgija u pjevanju divno združuje professio, ispovijedanje vjere, i ono što je vlastito onomu koji je amateur, ljubitelj, zaljubljenik. S tom ozbiljnošću vjere i ljubavlju pristupala je uvijek liturgijskoj glazbi. Vrijedno je spomenuti da je njezin ansambl nastalo u glazbeno ‘razigrano’ i nemirno pokoncilsko vrijeme kada je bilo izazovnije i cjenjenije, pa i zahvalnije, djelovati solistički, autorski, vokalno ili instrumentalno, ili pak u malim skupinama, sastavima ili „bandovima“. Premda je tomu izazovu mogla lako odgovoriti, osobito imajući uza se vjernu pratiteljicu i sustvarateljicu s. Ceciliju, nije se dala zavesti, nego je odabrala teži put, opet svjesna da je liturgija – jer je djelo Krista u Crkvi i djelo Crkve – u svojoj naravi ansambl, zajedništvo, koje ne dopušta nadmetanja, nego otvara prostor služenju. Htjela je pokazati da je glazba u liturgiji služenje i da smo tako može biti liturgijskom glazbom.

Dobro je razumjela tada programatske riječi svetoga pape Pavla VI. da u liturgijskome pjevanju zajedništvo pronalaze i grade tri glazbene sestre: gregorijansko pjevanje, polifonija (klasična i suvremena) te pučka popijevka. Njezin rad na Institutu, umjetničko usmjeravanje ansambla, njezini koncerti kao i angažman u pastoralu, u vođenju župnih zborova, to vjerno pokazuju. Nije se zatvorila u ono što je najviše umjela, u orguljsko koncertiranje, nego je htjela nesebično služiti onomu što liturgijskoj zajednici u slavljenju glazbom uistinu treba.

Njezin pedagoški rad na polju liturgijske glazbe sezao je onkraj Instituta i ansambla. Bila je predana odgoju za liturgijsku glazbu, djelujući na brojnim tečajevima za crkvene glazbenike, za crkvene orguljaše, za voditelje župnih zborova, na danima crkvene glazbe, a osobito u formaciji redovnica, ne samo u svojoj Družbi. Godine 1971. skupini novakinja, uvodeći ih u ljepotu liturgije, ovako je govorila: „Na ovo slavlje, na ovo oblikovanje pozvane smo mi redovnice od sada pa do vječnosti i preko vječnosti. Zato neka se nijedna od vas ne ispriča slabim sluhom, slabim glasom kako je to običaj, jer od sv. glazbe ne možete biti dispenzirane i ne možete pobjeći, čim stupite na tlo redovništva. Slava Božja pjesmom i životom! – to je naš poziv. Nemojmo zaboraviti da smo pozvane na gozbu svete glazbe sve i svaka od nas, da smo pozvane na primjer čitavom Božjem narodu, ne kao bolje od njega, nego kao one koje žele njemu savršeno služiti u jednom životnom oduševljenju.“ Potičući i ohrabrujući sestre nije se bojala izustiti rečenicu jednoga srednjovjekovnoga pisca: „Nije manja sramota ne znati pjevati od ne znati čitati i pisati.“ (Sveta glazba u liturgijskom i privatnom životu redovnice, u: Sveta Cecilija, XLI(1971) 1, 24).

Te poticajne riječi vjerno opisuju njezin život marljivosti, oduševljenja i služenja. Svemu je pristupala ponizno ali odlučno, hrabro ali nenametljivo, svakodnevno učeći u liturgijskoj školi služenja, ali tražeći nadahnuća i u primjeru svetih, na poseban način u služenju Presvete Djevice – s kojom je krsnim imenom povezana po svetoj Bernardici Lurdskoj – osobito dajući se u radu Hrvatskoga mariološkoga instituta, te u primjeru časnoga sluge Božjega oca Ante Antića, kojemu se iskreno i ustrajno molila (a nas, članove samostana Majke Božje Lurdske, nazivala „braćom oca Ante Antića“, kako je i napisala u posveti jedne knjige koju nam je darovala prije dvije godine).

Odlučnost i poniznost upisane su u važne datume njezina života. Izdvajam samo dva trenutka. Diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 24. lipnja 1965., na svetkovinu sv. Ivana Krstitelja, dan kojega je liturgijski himan Ut queant laxis resonare fibris još od 11. stoljeća, umnošću benediktinca Guida iz Arezza, utkan u glazbenu kulturu, dajući početke glazbenoj solmi­zaciji i novomu načinu zapisivanja neuma, nota na crtovlju od četiri crte. Taj himan kojega su početni slogovi dali nazive tonovima u glazbenoj ljestvici, divno pjeva život s. Imakulate: Da uzmognemo zanosnom ti pjesmom čudesna djela pravo opjevati…

Taj njezin diplomski da uzmognemo, usmjeren je prema Gospodinu, upravo kako je Ivan Krstitelj rekao za Gospodina: „On treba da raste, a ja da se umanjujem“. Zato je čudesno da je ljetni solsticij, o kojemu je diplomirala, pronašao snažan odjek i odbljesak u zimskome solsticiju, kada slavimo otajstvo Gospodinova utjelovljenja. Naime, na dan 24. prosinca, u slavlju Gospodinova rođenja, zabilježen je prvi nastup njezinoga ansambla, kao duhovno-glazbeni uvod u misu polnoćku, ponizno i skrovito, u kapeli Sestara Naše Gospe u Primorskoj ulici u Zagrebu.

U programu toga koncerta našla se i skladba Artura Schnabela Transeamus usque Betlehem, u čijim stihovima odzvanjaju dva snažna poziva: transeamus, audiamus (pođimo i počujmo) te transeamus et videamus (pođimo i vidimo). U ovom slavlju vjere, ispovjeđene glazbom, slavimo transitus, prijelaz s. Imakulate u Očevu vječnost. Dovršetak prve strofa njezinoga života, strofe slušanja (audiamus), daje nam iskusiti ljepotu druge strofe u kojoj odzvanja i njezin transeamus et videmus, kazujući nam da je ondje gledanje Boga licem u lice. Život je glazba, slušanje, koje vodi gledanju – onkraj ovoga što sada vidimo.

Mnogo je onih koji se danas osjećaju zahvalnima na onomu što nam je Gospodin darovao u s. Imakulati. Ne zahvaćajući svu tu širinu zahvalnosti, izdvajam riječi Oscara Sigmunda, profesora (kasnije i ravnatelja) Instituta za crkvenu glazbu iz Regensburga, koji je još 1971., nakon jednoga njezinoga koncerta (održanoga 4. kolovoza 1971. u zagrebačkoj katedrali, kao prilog Međunarodnome Mariološkome kongresu), zapisao da je „dostojno i izvrsno zastupala svoj Red, Institut za crkvenu glazbu u Zagrebu, kao i Zagrebačku nadbiskupiju“. Od tada je njezino djelovanje i služenje preraslo granice Nadbiskupije i Domovine.

Sestra Imakulata, hvala Vam na svemu za što ste tisuću puta čuli riječ hvala, nakon više od tisuću koncerata. Hvala Vam i za ono na čemu niste uvijek doživjeli zahvalnosti, u neumornosti odgajanja za ljepotu liturgije i liturgijske glazbe. Nadasve, hvala Vam za ono čega niste bili svjesni da zaslužuje hvalu, a to je radosno služenje u poniznoj odlučnosti i odlučnoj poniznosti, svjedočeći ljepotu liturgije, koja puno zahtijeva, ali još više daje. Neka Gospodin i dalje bude hvaljen po svemu što ste nam ostavili, a Vas neka nagradi radošću gledanja njegova lica.

fra Ante Crnčević, pročelnik Instituta za crkvenu glazbu Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu