„Danas posebno zahvaljujemo Bogu za hrvatsku Domovinu, za sve ono što imamo, za ljepotu naših polja, šuma, mora i rijeka, za sve ono što nam je Bog i Njegova providnost podijelila u onim trenucima kada su stari Hrvati došli na ove prostore, i ostali do dana današnjega“, rekao je na početku misnoga slavlja mons. Pranjić.

Podsjetio je kako hrvatska povijest nije bila lagana od prvih trenutaka. „Mnogi su osvajači pružali svoje ruke prema ovim prostorima, do posljednjih događanja prije 27 godina, kada su htjeli zbrisati Hrvatsku s lica zemlje, da mi Hrvati nestanemo, da ostanemo ono što su govorili neki kojih više uopće nema, a koji su zapravo bili zločinci, da će Hrvatska biti toliko velika, koliko se bude vidjela s tornjeva zagrebačke katedrale. Mi smo svjedoci da su se jako prevarili u svojim računima, jer Bog, pravda i istina, bili su na našoj strani. Danas imamo svoju Domovinu. Ona je takva kakvu je mi učinimo. Uvijek može biti i bolja, uvijek može biti ljepša, za nju uvijek možemo više učiniti, i zato i nastojimo svoju Domovinu sve više ljubiti, za nju živjeti, raditi, kako bi buduće generacije imale miran i sretan život, na temelju onih koji su stvorili ovu Domovinu, a to su poginuli hrvatski branitelji, koji su u to doba obranili i spasili Hrvatsku, i hrvatski narod, i Katoličkoj Crkvi donijeli slobodu. Pod ovom misom sjetit ćemo se i svih poginulih hrvatskih branitelja, najprije iz našega grada Vinkovaca, naše Vukovarsko-srijemske županije, gdje je najviše poginulih i stradalih, a i svih onih za čiju sudbinu ne znamo“, rekao je propovjednik.

U posljednje vrijeme u našim dijelovima tiska izlaze pojedine ispovijesti majki koje čekaju 27 godina svoje sinove. Majka zna da ga neće dočekati živoga, ali bi za života htjela dočekati njegove kosti, da zna gdje će doći, isplakati se, pomoliti, i s njim razgovarati, jer mi vjerujemo da naši pokojnici žive životom vječnim. I zato danas našu domovinu Hrvatsku, našu lijepu, prekrasnu Slavoniju, koju su u povijesti mnogi htjeli uzeti u svoje ruke, stavimo na ovaj oltar, i recimo hvala Bogu, Majci Božjoj, našoj zaštitnici, i onima koji su sačuvali, branili i obranili ovu ravnicu, rekao je mons. Pranjić.

Nadamo se i vjerujemo da će se ona opet napuniti dječjim glasovima, pjesmom i vriskom, da neće ostati pusta, jer ona je dugo, dugo godina bila hraniteljica hrvatskoga naroda, jer su ovdje dolazili sa svih strana iz siromašnih krajeva, tražeći kruh naš svagdašnji, rekao je župnik. Poručio je da ukoliko u svojoj duši i svome srcu opet pokažemo onu čvrstu, istinsku vjeru i povjerenje koja smo imali na početku susreta s Isusom Kristom, kad smo u Kristu, kao narod koji je lutao Europom, prepoznali Boga i Spasitelja, onda će nam i budućnost biti bolja, makar u ovom trenutku bila i teška. „Bila je teška i preteška, mračna, neizvjesna 1991. godina. Kada se spustila noć, pitali smo se što će biti sutra, pa ipak je sve to prošlo. Mi danas živimo slobodno zbog toga što smo u svojoj duši imali vjeru u Boga, poštovanje prema Majci Božjoj, prema kojoj i danas nosimo isto poštovanje, istu ljubav koja nas je branila, štitila, i danas nas štiti. Tako neka bude i za sve buduće vjekove u našem hrvatskom narodu“, zaključio je mons. Pranjić.

Pjevanje je predvodio domaći župni Mješoviti pjevački zbor „Sv. Cecilija“ s voditeljicom i orguljašicom profesoricom Dubravkom Vukovarac.