Miserere - Molitva pokajnika za oproštenje grijeha (3)

Kateheza br. 60 – Smiluj mi se, Bože
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 50,12-16

“Čisto srce stvori mi, Bože, / i duh postojan obnovi u meni! / Ne odbaci me od lica svojega / i svoga svetog duha ne uzmi od mene! / Vrati mi radost svoga spasenja / i učvrsti me duhom spremnim! / Učit ću bezakonike tvojim stazama, / i grešnici tebi će se obraćati. / Oslobodi me od krvi prolivene, / Bože, Bože spasitelju moj! / Nek mi jezik kliče pravednosti tvojoj!”

1. Svakoga tjedna časoslov iznova predlaže psalam 50, slavni Miserere. Već smo u drugim prigodama meditirali nad nekim njegovim dijelovima. I sada ćemo se zadržati naročito na jednom od dijelova te veličanstvene molitve za oproštenje: recima 12-16. Značajno je u prvom redu istaknuti da se, u hebrejskom izvorniku, tri put javlja riječ “duh”, kojeg se zaziva od Boga kao dar i kojeg prima stvorenje koje se kaje za svoje grijehe: “…duh postojan obnovi u meni… svoga svetog duha ne uzmi od mene… učvrsti me duhom spremnim”. Mogli bismo gotovo govoriti – pribjegavajući liturgijskom izrazu – o “epiklezi”, to jest trostrukom zazivu Duha koji, kao što je kod stvaranja lebdio nad vodama (usp. Post 1,2), sada ulazi u vjernikov duh izlijevajući novi život i podižući ga iz vlasti grijeha u nebo milosti.

2. Crkveni Oci u “duhu” kojeg zaziva psalmist vide djelotvornu prisutnost Duha Svetoga. Tako je sveti Ambrozije uvjeren da je riječ o jednom Duhu Svetom “koji je sa žarom plamtio u prorocima, bio udahnut [od Krista] u apostole, bio sjedinjen s Ocem i Sinom u sakramentu krštenja” (Lo Spirito Santo 1, 4, 55: SAEMO 16, str. 95).
Isto su uvjerenje izrazili ostali oci poput Didima Slijepca iz Aleksandrije u Egiptu i Bazilija Cezarejskog u njihovim raspravama o Duhu Svetom (DIDIM SLIJEPAC, Lo Spirito Santo, Rim 1990., str. 59; BAZILIJE CEZAREJSKI, Lo Spirito Santo, IX, 22, Rim 1993., str. 117 sl.).
Nadalje, sveti Ambrozije, promatrajući kako psalmist govori o radosti koja je preplavila dušu nakon što je primila velikodušnoga i moćnog Duha Božjeg, komentira: “Veselje i radost su plodovi Duha Svetoga i Duh Gospodar jest ono na čemu nadasve počivamo. Stoga onaj koji je osnažen Duhom Gospodarom nije podložan ropstvu, ne zna za ropstvo grijeha, ne zna za neodlučnost, ne luta, nije kolebljiv u opredjeljenjima, nego, zasađen na stijeni, stoji čvrsto na nogama koje ne klecaju” (Apologia del profeta David a Teodosio Augusto, 15,72: SAEMO 5,129).

3. Tim trostrukim spomenom “duha” psalam 50, nakon što je na prethodnim recima opisao mračnu tamnicu grijeha, otvara se svijetlom području milosti. To je veliki preokret, koji je usporediv novom stvaranju: kao što je u počecima Bog udahnuo svog duha u materiju i stvorio čovjeka (usp. Post 2,7), tako sada sam Duh Božji ponovno stvara (usp. Ps 50,12), obnavlja, preobličuje i preobražava raskajanog grešnika, iznova ga prima u zagrljaj (usp. r. 13) i čini dionikom radosti spasenja (usp. r. 14).
I sada čovjek, potaknut božanskim Duhom, kreće putovima pravednosti i ljubavi, kao što se kaže u drugom psalmu: “Nauči me da vršim volju tvoju jer ti si Bog moj. Duh tvoj dobri nek#! me po ravnu putu vodi!” (Ps 142,10).

4. Nakon što je doživio to duhovno preporođenje, molitelj postaje svjedok; obećava Bogu da će “učiti bezakonike stazama” dobra (Ps 50,15), tako da se oni mogu poput rasipnog sina ponovno vratiti u Očev dom.
Na isti je način sveti Augustin, prošavši putove tame grijeha, osjetio potom potrebu da u svojim Ispovijestima posvjedoči slobodu i radost spasenja. Onaj koji je iskusio milosrdnu ljubav Božju postaje njezin gorljivi svjedok, osobito pred onima koji su još uvijek zapleteni u mreže grijeha. Mislimo na Pavla koji, Kristom obasjan na putu za Damask, postaje neumorni misionar božanske milosti.

5. Posljednji put molitelj gleda svoju tamnu prošlost i vapi Bogu: “Oslobodi me od krvi prolivene, Bože, Bože spasitelju moj” (r. 16). “Krv”, koju spominje, različito se tumači u Bibliji. Aluzija, stavljena u usta kralju Davidu, upućuje na ubojstvo Urije, muža Bat-Šebe, žene koja je bila predmet kraljeve strasti. U najopćenitijem smislu, taj zaziv ukazuje na želju za očišćenjem od zla, nasilja, mržnje uvijek prisutnih u čovjekovu srcu s mračnom i zlokobnom snagom.
Sada vjernikove usne, očišćene od grijeha, pjevaju Gospodinu. Ulomak psalma 50., koji smo danas komentirali, završava upravo proglašenjem Božje “pravednosti”. Izraz “pravednost” ovdje, kao što je to često u biblijskom jeziku, ne znači upravo čin Božje kazne prema zlu, već radije označava rehabilitaciju grešnika, jer Bog pokazuje svoju pravednost opravdavajući grešnika (usp. Rim 3,26). Bogu nije mila smrt bezbožnika, već da se odvrati od svog vladanja i živi (usp. Ez 18,23).