U Sasini djeluju poglavarica Misionarki Božjega milosrđa i rođena Sasinjanka s. Miroslava Ljevar, s. Ivana Pejčin i s. Anđa Lebo.

Polazeći od naviještenog odlomka iz Evanđelja po Luki i Isusovih riječi: „Ne boj se, stado malo“ (Lk 12,32), mons. Komarica u homiliji je okupljene podsjetio da snaga Crkve nije prvenstveno u njezinoj brojnosti, nego u zajedničkom ispovijedanju Isusova imena i pouzdanju u Boga.

„Upamtite Sasinjani: ne boj se, stado malo. Upamtite katolici Bosne: ne boj se, stado malo, upamti katoliče hrvatskoga naroda, kao malog naroda, ne boj se stado malo“, poručio je naglasivši da kroz svaku, pa i najmanju zajednicu Kristovih sljedbenika djeluje Božja milosrdna i spašavajuća prisutnost.

Na početku homilije osvrnuo se i na smisao hodočašća. Podsjetivši na riječi Psalma 122: „Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u Dom Gospodnji“, Jeruzalem je opisao kao sliku svetoga mjesta na kojemu se hodočasnik, zajedno s braćom i sestrama u vjeri, susreće s Bogom.

Tu je sliku prenio na Sasinu: „Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo do Sasine“. Sveto i hodočasničko mjesto, istaknuo je, treba biti mjesto mira i pomirenja – između Boga i čovjeka te čovjeka s čovjekom – mjesto na kojemu hodočasnik može pronaći istinski mir srca i duše.

Govoreći o teškoj povijesti župe, ratnom stradanju i ranama koje su ostale iza njega, biskup je podsjetio da se Božja prisutnost nije dala iskorijeniti.

Prisjetio se vremena rušenja crkve, kada se u Sasini molila krunica, pa i za one koji su crkvu rušili, usporedivši to iskustvo s današnjim prizorom okupljenih vjernika i hodočasnika koji zajedno zahvaljuju Bogu.

Upravo je posljednjih deset godina opisao kao osobito vidljiv znak Božjega djelovanja u toj župi – liječenja ratnih rana i buđenja nove nade.

„Svjedoci smo da se Bog i u ovoj župi pojavio među ljudima, ne s borbenim avionima i tenkovima ni topovima, nego u obliku posijanog sićušnog gorušičina zrna“, rekao je banjolučki biskup u miru.

To „dragocjeno zrno svoga milosrđa i ljubavi“, nastavio je, Krist je posijao na području Sasine omogućivši „začetak i utemeljenje i stasanje jedne mlade redovničke zajednice“, spremne služiti ljudima kojima je potrebna duhovna, duševna i tjelesna utjeha i pomoć.

Biskup je nastanak zajednice povezao i sa sv. Faustinom Kowalskom, „tajnicom Božjega milosrđa“, preko koje je Crkva primila poruku o neizmjernom Božjem milosrđu i pozivu čovjeka na potpuno pouzdanje u Boga, sažeto u zazivu: „Isuse, uzdam se u Tebe“.

Posebno se osvrnuo na s. Miroslavu. Govoreći slikovito, rekao je da je „sićušno gorušičino zrno“ milosrđa, njegovano u srcu sv. Faustine, presađeno „u otvoreno i čeznutljivo srce“ s. Miroslave – srce koje je kroz vlastita iskušenja ostalo otvoreno poticajima Duha Svetoga i potrebama čovjeka toga kraja.

Upravo je u obeshrabrenom i stradalom čovjeku, istaknuo je, trebalo ponovno buditi pouzdanje u Božje milosrđe te konkretnim životom svjedočiti da Bog čovjeka nije zaboravio.

„Ovih se dana navršava punih deset godina od dolaska sestara. Dolikuje i dužnost nam je da zajedno s njima milosrdnom i dobrom Bogu od svega srca izrazimo svoju zahvalnost za sve ono što je On milostivo učinio njima, a preko njih i mnogim ovdašnjim ljudima“, rekao je biskup.

Podsjetivši potom na život i apostolat sv. Faustine, završio je molitvom da svi okupljeni, po njezinu primjeru, postanu nositelji nade Božjega milosrđa: da „svi budemo misionarke i misionari Božjega milosrđa“.

Koncelebrirao je župnik preč. Adolf Višaticki te još dvojica svećenika, a uz župljane na slavlje su pristigli hodočasnici i štovatelji Božjega milosrđa iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Među njima bili su i predstavnici Koordinacije štovatelja Božjega milosrđa iz Hrvatske.

Na kraju misnog slavlja okupljenima se obratila poglavarica zajednice s. Miroslava.

„Radujem se u Gospodinu. Što reći? Tebe Boga hvalimo, Tebe Gospodina slavimo“, započela je, zahvalivši svima koji su došli podijeliti s njima „ovaj mali, veliki jubilej“.

Zahvaljujući Bogu za poziv i prijeđeni put, govorila je i o vlastitoj malenosti te malenosti zajednice: „Dobri i veliki Bože, hvala Ti što si pogledao našu malenost“, rekla je nazvavši sebe i svoje susestre „trima malim Pepeljugicama“ koje je Bog odabrao i pozvao.

Prisjetila se i trenutaka nesigurnosti pred početkom novoga poslanja. Na pitanje koje joj se tada nametalo – „Što ćemo nas tri same tamo“ – u srcu je, kako je posvjedočila, primila jednostavan odgovor: „Tvoje je da ideš, a moje da zovem“.

Nakon deset godina rada, nastojanja, ali i kušnji, obratila se svojoj rodnoj župi riječima: „Rodna grudo moja, Sasino moja, Bog te nije zaboravio niti te napustio“. Podsjetila je na nevino prolivenu krv, stradanja i patnju toga kraja, ali istodobno izrazila nadu da Bog želi da Sasina ponovno procvjeta: „Da ovaj dio naše napaćene biskupije ne padne u zaborav, da po nama oživi“.

Zahvalila je dobročiniteljima i svima koji su zajednicu tijekom godina podupirali, kao i onima koji su ih osporavali, jer su ih, kako je rekla, i takva iskustva učvršćivala.

Pozivajući se na riječi iz „Dnevnika“ sv. Faustine da se molitvom i žrtvom mogu spašavati duše, podsjetila je da se misionarsko poslanje ne ostvaruje samo velikim i izvanrednim djelima, nego i tihim svakodnevnim životom, molitvom, žrtvom i prihvaćanjem trpljenja.

Na kraju se prisjetila 7. listopada 2016. kada je zajedno s biskupom Komaricom i dvojicom svećenika ušla u crkvu u Sasini. Biskup je tada zapjevao pjesmu „Krist jednom stade na žalu“, čije riječi govore o Kristovu pozivu ljudima spremnima na velika djela.

„Oče biskupe, zapjevajte i danas“, pozvala ga je s. Miroslava, povezujući tako početke poslanja s deset godina života i djelovanja Misionarki Božjega milosrđa u Sasini.

„Svečano slavlje zaključeno je u zahvalnosti za prijeđeni put, ali i s pogledom prema budućnosti – da zajednica Misionarki Božjega milosrđa i dalje iz Sasine svjedoči jednostavnu poruku koja stoji u središtu njezina poslanja: Bog je milosrdan prema svakom čovjeku, a čovjek je pozvan odgovoriti pouzdanjem: Isuse, uzdam se u Tebe“, poručili su iz Koordinacije štovatelja Božjega milosrđa.