Misionarsko djelovanje Crkve

Predraga braćo i sestre!

1. U svjetlu tek proslavljenog Bogojavljenja, ponovno se vraćam na promišljanje u vezi s II. vatikanskim koncilom, razmišljajući o dekretu Ad gentes o misionarskoj djelatnosti Crkve.
On nas podsjeća, prije svega, da je Crkva po svojoj naravi misionarska (AG,2). Poticana je zapravo Duhom Kristovim na sve strane, tjerana nutarnjom potrebom navijestiti Radosnu vijest da je smisao i srce samog Evanđelja: Bog ljubi čovjeka! Bog je postao čovjekom u Kristu, utjelovljenoj Riječi, Otkupitelju. Prihvaćajući Krista kao osobnog Otkupitelja, čovjek prima božansko posinstvo i život. Kako bi Crkva mogla sebi pridržati tako lijepu i presudnu vijest? Navješćujući je, ona ne samo da je poslušna Kristovu poslanju, nego nastavlja u svijetu svoje poslanje, snagom Duha Svetoga u određenom smislu čini ga “vidljivim”.
U sklop i u službu toga temeljnog poslanja, na koje je pozvana cijela kršćanska zajednica, stavljaju se misije ad gentes, čiji je cilj upravo – kako to tumači Koncil – “evangelizacija i zasađivanje Crkve u narodima i skupinama gdje se još nije ukorijenila” (AG,6).

2. Misionarska crkvena baština stoljećima je pisala stranice čudesne povijesti. I danas, toliki misionari posvećuju svoj život Evanđelju i promicanju čovjeka, trošeći se nadasve za najsiromašnije, u često rizičnim i teškim okolnostima, ponekad pozvani na najviše svjedočanstvo mučeništva. Riječima koncilskih otaca, želim poslati najsrdačniji pozdrav svim tim glasnicima Evanđelja, “osobito onima koji trpe progonstvo za Kristovo ime” (AG, 42).
Istina je: misionarsko djelovanje Crkve kroz stoljeća znalo je i za ograničenja. Ali Koncil je sabrao i ponovno predložio najbolje od tog čudnovatog apostolskog događaja kad je naglasio da kršćansko naviještanje, premda izbjegavajući svaki oblik sinkretizma, nikada ne namjerava štetiti uljudbenom identitetu i bogatstvu naroda. Čemu ono smjera jest istinski susret među narodima i Evanđeljem, “da sve dobro što se nalazi zasijano u srcu i umu ljudi ili u posebnim obredima i kulturama naroda, ne samo da ne propada, nego ozdravlja, podiže se i usavršava” (AG, 9). Od velike je važnosti, u tom smislu, pozornost koju Koncil posvećuje promicanju partikularnih Crkava u misijskim područjima, hrabreći odgoj domaćeg svećenstva i zrelog laikata, sposobnih utkati Evanđelje u živo tkivo etničkih i narodnih zajednica.

3. Na pragu treaeg tisućljeća neka Presveta Djevica, Zvijezda evangelizacije, izmoli Crkvi uvijek novi misionarski zanos. Ona nas navodi da prihvatimo koncilski pobudu dok nas potiče da je “njihova prva i najpreča dužnost, glede širenja vjere to da duboko žive kršćanski život” (AG, 36). Svjedočanstvo vjernika neka bude današnjem svijetu novo bogojavljenje Krista, njegove radosti i njegova spasenja.