Potaknut evanđeoskim ulomkom, nadbiskup je u propovijedi izdvojio tri poruke. Prva se odnosi na značenje i aktualizaciju riječi „parabola“, a druga i treća na temu Isusove parabole o sijaču, poveznom s temom ovogodišnjeg programa Mediteranskih teoloških susreta.

„Parabola je grčka riječ koju prevodimo s riječju prispodoba ili usporedba, ali ona je više od toga. Parabola doslovno znači ‘baciti skupa’. Prenesemo li ovo na naše Mediteranske teološke susrete, onda bismo i za njih mogli reći da su, u odnosu na ono što se događalo, a i događa među našim crkvenim zajednicama, ali i našim narodima na ovim prostorima, svojevrsna ‘parabola’, naš pokušaj da se u dijalogu ‘bacimo skupa’, ali da ‘bacimo skupa’ sami sebe i sve ono što nas čini sličnima i sve ono što nas međusobno razlikuje kako bismo mogli zajedno obogaćeni biti više Kristova Crkva. Tim biti ‘bačeni skupa’ postajemo parabola i poticaj za druge – ponajprije međusobno, a onda i svima koje ćemo susresti – u prihvaćanju Isusa Krista i njegove poruke i pouke o Božjem kraljevstvu. To je kraljevstvo koje Bog nastavlja obilno sijati, ali koje može naći plodno tlo samo u malenosti i jednostavnosti bez koje nema slušanja i dijaloga, ondje gdje nitko od nas nije zatvoren u sebe, utvrđen u sigurnosti i u posjedu svoje istine, u svojoj umnosti i mudrosti, nego smo svi crkveno široki, sposobni druge slušati i od njih učiti“, kazao je nadbiskup Uzinić, a zatim se nadovezao na drugu i treću poruku o plodnom tlu i sijaču iz Isusove parabole, koji neumorno i svugdje sije te ne vodi računa o tome gdje će sjeme pasti niti hoće li od toga biti koristi. Pri tome je istaknuo kako Bog ne sije po ljudskim kriterijima, nego On sjeme svoje Riječi nudi svima, a ta božanska širina treba krasiti i Crkvu koja je pozvana, poštujući slobodu svakoga čovjeka, nastaviti Kristovo poslanje propovijedanja Evanđelja po svem’ svijetu, svakom stvorenju. (Usp. Mk16,15).

„Bog ne bira po našim ljudskim kriterijima. On svoje sjeme nudi svima, iako zna da će većina tog sjemena propasti, On svejedno sije i nada se. Ta božanska širina treba krasiti i Crkvu. To je ono što Crkvu razlikuje od sekte. Ona se ne smije ograničiti našim ljudskim kriterijima i podjelama i mora uvijek voditi računa o tome da je poslana svima i poput rasipnog sijača, ne odustajati ni od koga pa i onda kad se čini da je to uzaludan trud, nastaviti obilno sijati Božju riječ i dijeliti njegovu milost. Druga misao se tiče tla. Iako je sijač rasipan u sijanju, on ne prisiljava. On tlu ostavlja slobodu. I poštuje i ona tla koja su odbacila ili ugušila ili potrošila ono što je na njih bilo posijano. I ovo je bitna razlika između Crkve i sekte. I Crkva nudi, ali ne prisiljava. I poštuje slobodu. Ako se to ne događa, onda Crkva prestaje biti Crkva. Osim toga, Crkva zna da je ona sama ne samo sveta, nego i grešna, što znači da je i ona ponekad neplodno tlo zbog istih razloga zbog kojih su to i druga tla. To nas obvezuje da se ponajprije mi sami uvijek ponovo pokušavamo pretvoriti u plodno tlo, pročišćavamo, ali i pripravljamo da bi bili plodno tlo i da bi se na taj način mogli otvoriti Božjoj riječi, dajući joj šansu da proklija i izraste u našem životu i donese potrebni rod, kako bismo taj proces onda mogli nastaviti sijanjem u drugima. To što nam se čini da nema koristi, nije razlog da odustanemo, nego poticaj da još više nastojimo i ponovno pokušavamo, ponajprije na osobnoj razini, a onda i u odnosu s drugima, tražeći nove načine i druge putove da bi sjeme Božje riječi došlo do svakoga i da bi u svakome pronašlo ono malo plodnog tla koje je, iako malo, sposobno za veličanstvene plodove. Mnogi će pokušaji biti uzaludni, možda i većina. No neki će biti uspješni i donijeti obilat, stostruk, šezdesetostruk i tridesetostruk urod. Nadam se da u takve spadaju i ovi naši Mediteranski teološki susreti i sve ono što ćemo, u stilu nebeskog sijača, obilno nastojati posijati jedni u druge, ali i dopustiti da u nama proklija“, istaknuo je nadbiskup Uzinić.