Spominjući se blagopokojnoga biskupa Ćirila biskup Ćurić je u svojoj homiliji istaknuo: „Upravo se danas ispunja stoljetni krug od časa njegova rođenja, 19. studenoga 1919. U ovoj jubilarnoj godini već smo se potrudili ‘uklesati’ svoj zahvalni spomen na njegov život, službu i djelo. Kao biskupijska zajednica 28. rujna o. g. pošli nakon hodočašća u Mariju Bistricu do župne crkve sv. Marije Magdalene u Ivancu, gdje smo ostavili spomen u njegovoj rodnoj župi, gdje je u filijali Ribić Breg, kao blizanac, s bratom Ivanom, rođen i istoga dana u župnoj crkvi „preporođen milošću krštenja“, kako stoji ispisano na kamenoj ploči u sredini između dvaju ulaza u ivanečkoj crkvi. A nekoliko mjeseci prije hodočastili na još jedno mjesto, u župu Harkanovci, kamo je kao šestogodišnjak sa svojim roditeljima Josipom i Marijom, doselio biskup Ćiril, gdje je on, kako od 6. srpnja ove godine stoji na ploči u harkanovačkoj crkvi Snježne Gospe „upijao snagu vjere i slavio sveta otajstva te, odazvavši se svećeničkom pozivu, 1944. prikazao svoju mladu misu.“

Nakon što je podsjetio na osobitost kršćanskog značenja jubileja, prema riječima samoga biskupa Ćirila, koji je u zagrebačkoj katedrali 1995. godine, na zlatomisničkom slavlju sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, čije se 100. obljetnice rođenja ove godine također zahvalna srca spominjemo, tumačio izvorna, biblijska nadahnuća jubileja, biskup Ćurić je nastavio: „Neka od prepoznatljivih obilježja blagopokojnoga biskupa Ćirila znakovito nam je označio njegov ‘odlazak’, kad su crkveni i društveni mediji, javljajući o njegovoj smrti 6. srpnja 2003., pisali: „Otišao je u narodu omiljeni biskup, koji je volio narod i kojega je narod volio.“ Taj, tako raširen utisak o bliskosti i ljudskoj pristupačnosti biskupa Ćirila oslikava ono što je i sam biskup izabrao i ugradio u svoje biskupsko geslo, izraženo riječima: Ljubavlju, poniznošću i jednostavnošću života (CD, 15). „U narodu omiljen“, no na svojim je ramenima morao ponijeti i iskustvo osude „u ime naroda“, kad je prije 60 godina, 1959. godine bio uhićen od tadašnjih komunističkih vlasti, označen kao neprijatelj naroda i osuđen na 7-godišnju zatvorsku kaznu.“

Osvrnuvši se, potom, na pročitana liturgijska čitanja i rasvjetljavajući njihovom porukom lik biskupa Ćirila, propovjednik je izabrao nekoliko primjera u kojima biskup Ćiril tumači temeljna otajstava vjere – utjelovljenje i uskrsnuće, te je istaknuo: „Za pastirske poticaje kršćanskoj zajednici biskup je Ćiril veoma slikovito i duboko prebirao po biblijskom nauku. Tako nas je hitro i živo usmjeravao prema biblijskim prizorima i događajima, naznačujući uvijek da su poruka i događaj spasenja uvijek utjelovljeni, konkretni, po mjeri poziva svakog čovjeka. Zato je za nas danas, imajući pred sobom nove izazove i zahtjeve suvremenoga života, u svoju pastirsku i učiteljsku službu vrlo snažno ugrađivao pastoralni duh i smjernice 2. vatikanskoga koncila.“ Istaknuvši da je „na poseban način u propovijedima biskupa Ćirila odjekivala povijest naše biskupije“, osvrnuo se na svetački primjer bl. Salomeje Krakovske iz 13. st., čiji je život dijelom povezan s početkom povijesti Đakovačke biskupije, kad je njezin suprug Koloman 1239. godine bosanskom biskupu Ponsi darovao imanje i grad Đakovo. Završavajući svoju homiliju biskup je naveo nekoliko molitvenih zaziva iz 139. psalma, koje je biskup Ćiril ugradio u riječi oproštaja u svojoj duhovnoj oporuci.

Prije završnog blagoslova biskup Ćurić potaknuo je sve okupljene da pođu u kriptu katedrale, gdje je potom predvodio zahvalnu molitvu na grobu pokojnog biskupa Kosa. Nakon molitve biskupi, svećenici, časne sestre, bogoslovi i vjernički puk pristupili su štovanju relikvija bl. Salomeje.