U zajedništvu s biskupom Radošem koncelebrirali su umirovljeni biskup Josip Mrzljak, kanonici Stolnog kaptola te svećenici središnjih biskupijskih ustanova.

U homiliji biskup Radoš govorio je o događaju božićne noći, o utjelovljenju Boga koji se rađa uzimajući tijelo od žene Djevice Marije iz Nazareta i tako se zauvijek vezao s nama ljudima.

Ako je Bog sišao na zemlju, rodio se kao čovjek ta vijest ne može ostaviti ravnodušnog ni jednog čovjeka. Ovim događajem sve se mijenja. Ovaj događaj životno pogađa svakog čovjeka pojedinačno, ali i čitavu ljudsku zajednicu, rekao je biskup Radoš i nastavio promišljati o mjestu Isusova rođenja.

Prikladno mjesto Isusova rođenja, rođenja Boga u ljudskom tijelu, moglo je biti hram kao sveto mjesto, Dom Gospodnji. Dolazak Mesije najavljen je i kao dolazak novoga kralja te je Isus mogao biti rođen u kraljevom, Herodovom dvoru, ali za Njega nije bilo mjesta ni u svratištu. Mjesta su bila zauzeta, a oni koji su uhvatili mjesto nisu se osvrtali na ženu s trbuhom do zuba koja treba roditi. Isus se rodio u štali, u jaslama.

Hram, palača, svratište, jaslice nisu geografski pojmovi, pojasnio je biskup već oni simboliziraju „prostore naše duše“. Svojim rođenjem u štali Isus šalje jasnu poruku. Ne rađa se u hramu, u srcu onih koji žive u sjeni svetoga, koji vjeruju da svojom vjerskom praksom i obredima imaju zajamčeno spasenje. Isus se ne rađa ni u kraljevskom dvoru, ne rađa se u srcima onih koji dominiraju nad drugima koji političku, ekonomsku, vojnu moć drže božanstvom. Ni u gostinjcu nema mjesta za Isusa. Gostinjac je slika čovjeka koji gleda samo na sebe, koji nema potrebe za drugim, kojeg ne zanimaju oni vani; nek se sami snađu i nose svoj teret.

Isus se rađa u jaslama, u štali, u srcima onih koji su se sebe prepoznali kao grešne ljude, potrebne spasenja.

Sve nam ovo govori kako će se Bog roditi tamo gdje ima potrebe za njim, gdje se prepoznajemo grešnima i u toj grešnosti vapimo: „Dođi Gospodine i spasi nas“.

Božić nam otkriva kako je Bog čuo čovjekov vapaj i u Isusu pruža ruku čovjeku i čovječanstvu. Papa Benedikt XVI. govorio je i ponoru živog pijeska grijeha iz kojeg čovjeka može podignuti samo Spasitelj koji ga podiže na čvrstu stijenu svoje Istine i Ljubavi.

Biskup Radoš govorio je i o tome kada i zašto je čovjek počeo propadati u ponor živog pijeska grijeha. To se dogodilo kada je čovjek napustio čvrsti put hoda s Bogom, kada je postao samodostatan, uzeo si za pravo da odlučuje što je dobro, a što zlo, otkada se ponaša kao gospodar života i smrti. Kako izaći iz živog pijeska grijeha, zapitao se biskup u nastavku te rekao kako moramo učiniti kao pastiri koji čuvši pjesmu anđela i vijest o Isusovom rođenju odmah polaze vidjeti Obećanog Mesiju. Pastiri nam poručuju kako Bog i naše spasenje mora imati prednost ispred naših svakodnevnih poslova, obaveza, odmora, sve može čekati.

Pastiri imaju unutarnju slobodu staviti Boga na prvo mjesto, u prvi plan, a sve drugo staviti iza Njega. Pastiri su spremni pustiti Ga da uđe u njihov, da im donese spasenje, da osjete mir u duši, da osjete radost života, sreću koja je neprolazna.

Pastiri nisu samo likovi, oni nam pokazuju vjernički stav, vjerničko ponašanje, putokaz prema Betlehemu, prema Bogu. Oni nam pokazuju kako, kojim putem Bog večeras dolazi u naš život.

„Draga braćo i sestre, ostavimo svoje hramove, svoje dvorce, svratišta i otvorimo jaslice, štalicu, otvorimo grešno, slabo srce. Bog će se u njemu roditi! Na dobro, na spasenje nam došlo Božje porođenje! Sretan Božić!“, poručio je i poželio okupljenim biskup Radoš.