Mlada misa vlč. Višeslava Foretića

Slavlje je počelo roditeljskim blagoslovom u obiteljskoj kući mladomisnika, odakle je potom krenula svečana procesija do župne crkve sv. Martina biskupa. Procesija je bila praćena molitvom krunice Božjega milosrđa i pjevanjem marijanskih pjesama. U procesiji su bili svećenici, bogoslovi, redovnice, obitelji, mladi odjeveni u tradicijske narodne nošnje i brojni vjernici.

Mladomisnik vlč. Višeslav Foretić pred roditeljima

Obraćajuće se mladomisniku Foretiću, vlč. Jakov Rađa istaknuo je da čitanja današnjeg evanđelja i to posebno prigodom proslave mlade mise nisu mogla biti bolja. “Dragi Višeslave, draga braćo i sestre. Da smo birali čitanje koje će se čitati za mladu misu svećenika ne bismo odabrali čitanja koja su ovako lijepa kao ova današnja. Prvo čitanje je o čovjeku u kojega ulazi Duh Božji. Možda je to najbolji opis onoga što se dogodilo na svećeničkom ređenju Višeslava. Njemu je darovan duh Božji, svećenički duh mu je darovan i ušao u njega. Međutim,  odmah nakon toga Bog govori proroku u kojega je stavio duha svoga, riječi koje su tvrde. “Idi onom nevjerničkom i otpadničkom narodu.” Možemo se pitati zašto je taj govor tako tvrd? Zašto je Bog koji je u svojeg proroka stavio taj duh, upravo zato da bi bio vodstvo, svjetlost, naviještaj i riječ, već u idućem trenutku ima riječi koje nisu blage za te iste ljude kojima šalje tog proroka. Zašto Bog koji puta koristi tvrde riječi? Odgovor na to pitanje imamo u evanđelju kojega smo čuli po Marku, 6 poglavlje. Isus dođe u svoj zavičaj, u Nazaret, mjesto gdje je odrastao i živio trideset godina, gdje ga poznaju i gdje on poznaje druge. Možemo reći, kao što Isus dolazi u Nazaret, tako Višeslav danas dolazi u Dugo Selo. Kaže Marko, doprate ga učenici. Zato jer Isus dolazi u svoj zavičaj sa svojom novom obitelji, sa svojim učenicima. Čuli smo već prije u evanđelju da Isus kaže: “Tko je majka moja? Tko su braća moja?” I kaže: “Moja majka i moja braća su ovi koji slušaju moju riječ”. Postoji novi odnos, nova rodbina u koju se ulazi po slušanju Isusove riječi.

Župnik župe sv. Martina biskupa, vlč. Ivan Valentić / Foto: Dario Zürchauer

Procesija u pratnji mladomisnika u pjesmi i molitvi/ Foto: Dario Zürchauer

Kaže dalje Marko: “Kada dođe subota, poče učiti u sinagogi”: Isus zna čekati pravo vrijeme. Trideset godina je čekao, nije ništa govorio. Ne znamo ništa o tih trideset godina. I čeka subotu. Kao i ti, Višeslave, koji si došao u ovu svoju župu slaviti misu u nedjelju. To je za svećenika iznimno važno. Važno je prepoznati pravi trenutak i čekati pravi trenutak. Ne ići prema ljudima i ne tražiti od njih da čine ono što nisu u stanju činiti, nego čekati da stvari dozriju, da dođe do onog vremena kada čovjek može proklijati, donijeti plod. Tako je Gospodin, Višeslave, i s tobom činio. Vodio te polako i čekao je tvoje vrijeme da sazriješ i otvoriš se onome što si zapravo od djetinjstva nosio u sebi, ali čemu je trebalo vremena da dođe do izražaja, da bude prepoznato i da na to imaš snage odgovoriti. Kaže Marko da je Isus počeo naučavati u sinagogi. Zanimljivo, ne kaže što je naučavao zato jer nema potrebe reći što je govorio jer i ne postoji neki navještaj koji bi bio drugačiji od njegove osobe. Isus ne naviješta nešto, nego on naviješta sebe! Svima je dana mogućnost biti Isusov!”, istaknuo je Rađa.

“Dragi Višeslave, Crkva kojoj te Bog šalje ne traži od tebe kao svećenika da govoriš da govoriš o pojedinačnim stvarima vjere nego da sve pojedinačne stvari koje se tiču naše vjere povežeš sa Isusovom osobom. Ljudi ne traže vrijednosti, etiku, moral, orijentir nego traže Isusa. Zato nam Marko ne kaže što je Isus naviještao jer niti ti ne trebaš naviještati nešto, nego trebaš naviještati Njega. Počeo si ovu svetu misu sa pozivom na praštanje. Mogli bisto isto reći za čistoću, poštenje, umjerenost, ljubav. Sve te pojedinačne stvari su važne zato jer je Isus živio na taj način. I mi ih cijenimo i poštujemo, radujemo im se i za njih se otvaramo jer one ne govore o pojedinačnim vrijednostima, nego o tome kako je Isus živio. U tome je uloga svećenika. Da približi Crkvi svakom čovjeku dobre volje Isusov način života. Zanimljivo je što Marko kaže u nastavku. “Mnogi koji ga slušahu, preneraženi govorahu: Odakle to ovome i kakva li mu je mudrost dana?” Imaju ispred sebe čovjeka kojega poznaju oduvijek. Kao i vi, braćo i sestre, Višeslava poznajete oduvijek. Imati ispred sebe Boga koji je živio pokraj tebe trideset godina. Koji je s tobom radio, igrao se, koji je s tobom odrastao i šalio se. Živio je pokraj tebe. Što drugo reći na to nego – Nemoguće! Zamisli iznenađenja, da je Sin Božji tvoj brat, bratić, prijatelj, tvoja sestra, prijatelj iz škole s kojim si sjedio u klupi. Upravo je to definicija kršćanstva. Naša vjera nije skup istina niti je naša vjera moral, zakon, norme i pravila, nego je naša vjera naviještaj da čovjek može živjeti svojim božanskim životom ovdje na zemlji i da taj isti božanski život može u punini živjeti u Nebu, ali započinje već ovdje. Zato su preneraženi. Preneraženi su zato jer vide nekoga koga poznaju i s kime su odrastali. Tko govori i živi kao Bog. Ne zato jer govori “kao” Bog nego zato što On jest Bog. Ali to nije nešto što se tiče samo Isusa, već se to tiče svakoga od nas. Svi redovito molimo molitvu Oče naš i u toj molitvi kažemo “Dođi kraljevstvo tvoje” i mislimo  kada će doći. Ali odgovor je u ovome evanđelju.”

Ukrašene ograde na putu procesije / Foto: Dario Zürchauer 

Kraljevstvo Božje dolazi u onome trenutku kada ti možeš prepoznati dijete Božje u osobi pokraj tebe.

“Kraljevstvo Božje, nebo, raj –  nije mjesto nego odnos. Bit ćeš u raju i kraljevstvu nebesku onda kada ćeš svaku osobu pokraj sebe gledati kao Isusa. Kada ćeš druge gledati kao one koji žive Božjim životom, kao slike Božje. I to je zadaća svećenika. Zadaća svećenika jest uvesti čovjeka u Božji život. Zato su mu dani sakramenti, obaveza molitve, ambon da s njega propovijeda, zato mu je dana i Božja riječ. Sve to služi samo jednom. Da čovjeka uvede u otajstvo božanskoga života i da uči svakoga kršćanina koji živi božanskim životom da u drugoj osobi gleda Boga.

“Mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana i kakva to silna djela se događaju po njegovim rukama?” Mi dolazimo do jednog dijela evanđelja koje govori ponovno o tome zašto se ti ljudi čude. Ne čude se oni zato što je Isus nešto rekao ili učinio. To što On govori i čini, to se ljudima sviđa, no ono što se njima ne sviđa je od koga to dolazi. I zato kažu: “Odakle to ovome?!” Nije problem u tome nego je problem u ovome, u njemu. A zašto je problem u njemu? Zato jer ga poznaju. Jer poznaju njegove nesavršenosti, to jest, njegovu ljudskost. Jer čovjek je po svojoj naravi nesavršen. Isus je preuzeo svu našu ljudsku nesavršenost osim u grijehu. Ali grijeh nije ljudska. Grijeh je ono što nas čini manje ljudima. Ali sva druga ograničenja, slabosti, bolesti, starosti, sve ono što je vlastito čovjeku, to sve je Isus preuzeo”, rekao je propovjednik.

“Braćo i sestre, uvjereni smo da je naša slika o Bogu je to ispravnija i čišća što je više ispunjena senzacijama i izvanrednim, neobjašnjivim stvarima, svime onime što nije redovito i danas na ovoj mladoj misi postoji jedna opasnosti. Da vi promatrate Višeslava i mislite u sebi: “Ali on je uvijek bio poseban, bio je drugačiji. Ali – nije! Bio je isti kao vi. Bio je isti kao mi. Svatko zna prikazati nešto nevjerojatno i neredovito i uzvišeno kao božansko. To svatko zna. Ali postoji jedna stvar koju zna samo Bog – učiniti ono ono redovito, obično i svakodnevno – božanskim, čovjeka!”

“Koja je uloga svećenika? Koja je tvoja uloga, Višeslave? Tvoja uloga kao svećenika jest da učiniš i pomogneš ljudima i Crkvi da ono redovito i svakodnevno, da one stvarnosti koje se svima nama čine običnima živimo drugim duhom i gledamo drugim očima. I kažu ovi ljudi koji ga promatrahu: “Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin i brat Jakovljev, Josipov Judin i Šimunov, i nisu li mu sestre ovdje među nama? I sablažnjavahu se o njega.” Mogli bismo ovdje spomenuti nisu li mu ovdje i majka i otac i braća, sestra? Pustimo zašto su se sablažnjavali o njega već se upitajmo koja je radosna vijest te činjenice da oni poznaju njega i njegove, ali ga ne prepoznaju? Radosna vijest je ta da je Isus trideset godina živio običnim, svakodnevnim životom koji se po ničemu nije razlikovao od ostalih. Inače se ne bi iznenadili. To znači da taj svakodnevni, redoviti život može biti otkupljen, spašen i življen u Božjoj prisutnosti. To je kršćanstvo, braćo i sestre. To je Isus Krist. Ako se pitaš tko je on, onda znaj da je on bio čovjek koji je božanski život unio u ono redovito, svakodnevno. To znači da ne postoji beznačajno područje života. Jer je svako važno.”

Prikazanje / Foto: Dario Zürchauer

Što se treba dogoditi na današnjoj euharistiji koju Višeslav po prvi puta predvodi kao svećenik, upitao je okupljene vlč. Rađa? Treba se dogoditi samo jedno, istaknuo je u nastavku. “Da svi mi stavimo na oltar kod prinosa darova svoje živote, stvarnosti, svoje nemogućnost da ljubimo, svoje teškoće na poslu, svoje nerazumijevanje u obitelji, braću i sestre, sve što nam je teško nositi i s čim ne znamo kako dalje. Da sve to stavimo na oltar kako bi bilo poput kruha i vina pretvoreno u Božje. To je zadaća svećenika. Da svaki dan na oltar donosi radosti i nade, žalosti i tjeskobe i da budu pretvorene u božanski.”

“I govoraše im Isus: Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.” Mi se uvijek lakše divimo onome što ne poznajemo. O onima koje poznajemo mislimo da je poput mene, ništa posebno. To zapravo govori o tome kakvo mišljenje imamo o sebi. Nisko. Eto zašto Isus postaje čovjek. Da bi nam pokazao kako je lijepo biti čovjek. Postao je poput nas da bi nam otvorio vrata da mi postanemo poput njega. Kaže za kraj :”Ne mogaše ondje učiniti nijedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri”.  Št to znači, braćo i sestre? To znači da čuda ne čini Isus nego naša vjera. Koje je najveće čudo koje možeš u životu doživjeti? Netko će reći da ozdraviš. Dobro, ali opet se možeš razboljeti. Netko drugi će reći da pronađe posao. U redu, ali ponovno ga možeš izgubiti. Netko pak drugi da se pomiri s nekim s kim je u svađi? Veliko čudo, ali bit će opet svađa. Da imaš križ pa ga više nemaš? Doći će drugi. Najveće čudo, braćo i sestre jest to da ti možeš u svome tijelu i svakodnevnom životu živjeti kao što je Isus živio. Kao dijete Božje. To je ono čemu se Nazarećani čude, ne mogu razumjeti i sablažnjavaju se o Njega. To je jedino čudo koje može učiniti samo vjera. Samo ona ti to može dati. I onda možeš biti bez posla, bolestan, s križem, ali živjeti te stvarnosti kao Isus, sin Božji, dijete Božje.”

Homilija vlč. Jakova Rađe/ Foto: Dario Zürchauer

Na kraju homilije, vlč. Jako Rađa poručio mu je sljedeće. “Dragi Višeslave, puno puta će ti ljudi dolaziti sa molitvom da preoblikuješ njihov život. Da neki križ ili problem koji imaju da se riješi. Tvoja uloga nije toliko u tome da mijenjaš ljudske živote nego da mijenjaš ljudske oči i ljudsko srce. Da onda može svaku situaciju u kojoj se nađe živjeti kao što je Isus živio. Zanimljiv je kraj kada se Isus čudio njihovoj nevjeri. Na početku evanđelja ljudi se čude Isusu što to čini, a na kraju se Isus čudi njihovoj nevjeri. Zašto se čudi? O čemu nam govori Isusovo čuđenje nad ljudskom nevjerom? Govori nam o ljudskoj slobodi. Govori o nečemu što Bog ne može. Ne može mijenjati ljudsku slobodu. On koji je svemoguć i sveznajuć čudi se njihovoj nevjeri i ne može učiniti čudo. Kako je to moguće? Sloboda je jaka koliko je ljubav jaka. Krhka koliko je ljubav krhka. Sve ovo o čemu smo govorili sada i sve ovo, Višeslave, o čemu ćeš ti svakodnevno naviještati je uvijek i samo ponuda. Puno puta ćeš se osjećati kao svećenik nemoćno jer ćeš govoriti, naviještati, naučavati i svjedočiti, pokušavati, ali neće ići. Jer kada čovjek kaže “Ne” tada i Bog mora stati. Kamoli ne mi koji smo svećenici. Želio bih završiti s pitanjem: “Što Bog čini kako bi nas oslobodio te nevjere? Kako će tebi, dragi Višeslave, Bog pomagati da imaš neki alat u ruci, instrument kod sebe kojim ćeš moći ući u ljudsko srce i kojim ćeš moći provocirati tu ljudsku slobodu? Što je to Bog nama dao da bismo mogli tu nevjeru liječiti? Tu nemogućnost čovjeka da se otvori najvećoj i najznačajnijoj radosnoj vijesti koja postoji, a to je da mi možemo živjeti Božjim životom ovdje? Koji su to instrumenti? Ima nešto u nama, a ima i u Bogu? Što je to u nama što nam je Bog da se ne zatvorimo u našu nevjeru? U drugom čitanju sv. Pavao kaže :”Dan mi je trn u tijelu. Anđeo Sotonin”. Onda nabraja tamo nevolje, poteškoće. Braćo i sestro, svima nam je darovan neki trn u tijelu i puno puta bismo se željeli toga osloboditi. I ti, dragi Višeslave, bi želio puno puta maknuti u svom životu ono što te smeta, što te žulja, što ti je poteškoća i tvoj križ. Ali Bog ti je baš to dao da se ne zatvoriš. Baš to ti je dano da možeš podizati glavu i ruke prema nebu. Baš to ti je dano da možeš koji puta Bogu reći da, a ne uvijek samo ne! Baš te teškoće i nevolje. Draga braćo i sestre, baš to što biste htjeli da vam se ukloni iz života dano vam je da možete biti ovdje i vapiti, tražiti moliti i ne se uzoholiti. Da možete biti u onom najvažnijem odnosu koji ti je potreban, u odnosu s Bogom. Kako Bog liječi našu nevjeru? Na križu. Drago mi je da je Višeslav izabrao baš ovu sliku koja prikazuje Isusa sa trnovom krunom. Evo Bog liječi našu nevjeru tako što nas ljubi i onda kada Ga ubijamo. Time nam pokazuje da Ga se ne trebamo bojati. Da je On onaj koji život daje, a ne oduzima.”

Završni pozdrav okupljenim vjernicima, obitelji i braći svećenicima/ Foto: Dario Zürchauer

Dragi Višeslave, neka ti tvoj svećenički put i hod bude sa blagoslovom. Uvodi narod u otajstvo božanskoga života ovdje na zemlji. Pomozi onima koji će ti biti povjereni da steknu nove oči, da svoju svakodnevicu žive kao novi ljudi sa novim duhom. Uči svakoga da sve druge gleda kao djecu Božju i pomozi ljudima da od malih čuda koje traže dođu do istinskog čuda koje je potrebno, koje samo Bog može učiniti ako imamo vjere, a to je čudo da živimo u ovom tjednu i svakodnevnim situacijama kao što je Isus živio. Amen”.