Moderna vremena

Dragi pastiru dubrovačke Crkve, biskupe Želimire, uzoriti gospodine kardinale Vinko, preuzvišeni apostolski nuncije u Republici Hrvatskoj, prečasni oci nadbiskupi i biskupi, poštovani gospodine Predsjedniče Republike Hrvatske, draga braćo svećenici, redovnici i časne sestre redovnice, dragi Dubrovčani, draga braćo i sestre u vjeri!

Na današnji dan, godine 1941., predvodio je nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac u Dubrovniku festu u čast svetog Vlaha i održao prigodnu propovijed. Za ovogodišnju festu u čast dubrovačkog svetog Parca, kao Stepinčev nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj stolici, donio sam moći blaženog Alojzija te moći blaženog Ivana Merza koje darujem ovome Gradu da ga, uz zaštitnika svetog Vlaha, naši novi blaženici kod Boga zagovaraju, brane i štite.

Iako je prošlo relativno malo vremena od Stepinčeva pohoda Dubrovniku godine 1941., ono je bremenito mnogim zbivanjima i promjenama, kako u svijetu tako i u nas: kobni drugi svjetski rat, teško razdoblje komunističkog režima, oslobođenje od komunizma, pa strašni rat devedesetih godina prošlog stoljeća, zatim novi izazovi sekularizma u suvremenoj demokraciji. Nije lako ljudskim razumom objasniti barbarski napad na ovaj Grad kulture godine 1991. Mi kršćani opraštamo, ali također čuvamo, Božjom ljubavlju očišćen, spomen na žrtve koje su pale za našu slobodu kao trajnu opomenu za snalaženje u novim vremenima.

U osobi se pak blaženog Alojzija Stepinca spaja, prema riječima Ivana Pavla II. “cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom… stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom… Svojim ljudskim i duhovnim životom blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati” (Propovijed u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998). A svojom porukom izrečenom u homiliji na blagdan svetoga Vlaha 1941. godine, blaženi je Alojzije ocrtao svu tragiku vremena u kojem se našao hrvatski narod i Katolička crkva. Evo njegovih riječi:

“Kako god se naime redali događaji u svijetu, kako god se mijenjali nazori čovječanstva, iznad svega stoji stalno i nepomično Stvoritelj svijeta. On se ne mijenja ni za režima demokracije, niti za režima diktature, ni za režima liberalizma, niti za režima apsolutizma. Njegov režim, režim Boga Stvoritelja, izražen u dekalogu i evanđelju, pristaje kao ni jedan drugi za sva vremena, za sve nacije, za sve prilike, za sve okolnosti. Najizrazitiji predstavnici toga Božjega režima jesu sveci, sveci poput sv. Vlaha, zaštitnika vašega grada. Pod blagotvornim se uplivom toga Božjega režima razvijala sva velika i slavna prošlost vašega grada. U katoličkoj nauci, u Kristovom evanđelju, za koje je položio život sv. Vlaho, primali su svoju inspiraciju veliki pjesnici, učenjaci, umjetnici i pisci ovoga grada. Nalazili su državničku mudrosti veliki državnici starodrevne dubrovačke republike. Crpili su svoju snagu vrli pomorci i junaci minulih vjekova. Nalazili su svoju utjehu i zadovoljstvo duše marni poljodjelci i obrtnici. Ta se istina ne da oboriti praznim frazama sadašnjice ni nadoknaditi mizernim ljudskim reformama…To je potrebno istaknuti baš danas, kad najdublji socijalni zakon, sadržan u dekalogu i evanđelju, nastoje nadomjestiti parolama, koje lijepo zvuče, ali gorki plod donose” (Alojzije kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački: Propovijedi, govori, poruke 1941.-1946., Zagreb, 1996.).

Dragi Dubrovčani, dragi vjernici, danas smo okupljeni na prvoj festi svetoga Vlaha nakon trećega pohoda Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Papa je s radošću došao u ovaj slavni grad Dubrovnik te uzdigao na čast oltara blaženu Mariju Propetog Isusa Petković. I ovim slavljem želimo krenuti tragom povijesnog pohoda Svetog Oca Hrvatskoj ostvarenog pod geslom: “Obitelj put Crkve i naroda”. Stoga je i odluka vašeg biskupa Želimira, da ova godina u Dubrovačkoj biskupiji bude posebno posvećena obitelji, proizašla iz milosnog događaja Papinog pohoda.

Svetkovina svetog Vlaha je ne samo simbol prošle slave i veličine grada Dubrovnika, nego i živi izvor vaše životne snage kroz vjekove. Rado se pridružujemo Papinoj želji “da baština ljudskih i kršćanskih vrijednosti, što se je nagomilala tijekom minulih stoljeća, i dalje, uz Božju pomoć i pomoć vašega Parca, svetoga Vlaha, bude najdragocjenije blago puka ove zemlje” (Propovijed, Dubrovnik, 6. lipnja 2003).

Grad svetog Vlaha danas svjedoči kako se integriraju kršćanske vrednote u društveni život, jer sveti Vlaho nije Republiku klerikalizirao, a ni javnost Republike nije svoga svetog Zaštitnika sekularizirala.

Poznatu evanđeoska prispodoba o dobrom Samarijancu (Lk 10, 25-37) danas razmatramo u obiteljskom ozračju. Govoreći o obitelji moramo se suočiti s različitim načinima obiteljskog života u kontekstu današnjeg društva. Ali to nije dovoljno. Potrebno je također imati pred očima ideal kojemu svaka obitelj svim svojim snagama teži, a kod vjerničkih obitelji valja se vratiti prvotnom naumu ljubavi kojega je Bog utisnuo u srce žene i muškarca.

Obitelj koja je, prema geslu Papina pohoda, put Crkve i naroda, danas promatramo u svijetlu prispodobe o dobrom Samarijancu na putu iz Jeruzalema u Jerihon. Obitelj je silazila vijugavim putovima povijesti te je na jednom zaokretu naišla na Moderna vremena. Po naravi ona nisu naizvan nasilnička, ali odmah su se žestoko okomila na obitelj jer su u njoj prepoznala svjetlo i mir Božji, što nije bilo po njihovoj volji.

Pitamo se što znače Moderna vremena? Izraz se ne odnosi toliko na povijesni trenutak u kojemu živimo, nego na prevladavajuću kulturu koja se širi različitim sredstvima društvenog priopćavanja. Uistinu moramo priznati da se javnost u ovom programiranom i promišljenom društvu, zahvaljujući podršci i poticajima snažne ekonomske moći velikim dijelom nesmiljeno okomljuje na obitelj, određujući joj načine razmišljanja, običaje, sudove, životne izbore, koji ugrožavaju temeljne vrednote braka i obitelji, čak i samu instituciju braka i obitelji.

Neophodno je stoga što bolje posvijestiti prilike u kojima pod pritiskom prevladavajuće kulture živimo kako bismo se znali zaštititi i uvjerljivim, razumskim stavom odlučno suprotstaviti neprihvatljivom trovanju i razaranju današnjih obitelji. Jednostavno od nas se traži da naučimo razmišljati svojom glavom, da u svjetlu vjere izgradimo čvrste stavove, polazeći od istinskog dobra obitelji i da se odupremo svakodnevnom pritisku ponuda koje su smrtonosne za obitelj, a time i za samo društvo.

Na putu iz Jeruzalema u Jerihon u susretu s Modernim vremenima obitelj je opljačkana i ostavljena polumrtva. Prvo su joj ukrali vjeru koju je koliko-toliko, poput plamička pod pepelom, stoljeća čuvala. Prevladavajuća kultura nastoji obitelji oduzeti temeljnu vrijednost na kojoj počiva: vrijednost vjerskog odnosa s Bogom. Zaražena sekularizmom obitelj započinje samu sebe definira isključivo ovozemaljskom i potpuno neovisnom stvarnošću. Negira se životnu vezu s Bogom, smatra ga se potpuno nevažnim i neutjecajnim u životnim odlukama, dotle da ga se izričito odbacuje. U takvom kulturnom ozračju obitelj se više ne može smatrati Božjom ustanovom, već ju se promatra samo kao ostvarenje ljudskih nauma, plodom ljudskih želja, prepuštenu potpunoj i isključivoj slobodi pojedinaca.

Kad se obitelji oduzme temeljna kršćanska vrijednost, oduzimaju joj se i druge povezane s Božjim naumom utisnutim u narav muškarca i žene. Obitelj tako gubi potrebu utemeljenosti na jedinstvenoj, isključivoj, neraskidivoj i vjernoj ljubavi koja je plod i znak zajedništva supružnika. U takvim slučajevima muž i žena zaboravljaju, štoviše, niječu izvorno i duboko značenje riječi ljubav: ljubim tebe, samo tebe, zauvijek! Time, zapravo, širom otvaraju vrata društvenim i pravnim mjerama, sporovima, razvodima, novim bračnim vezama između rastavljenih.

Drugi štetan utjecaj na obitelj odnosi se na plodnost, na plodnost koja proizlazi iz zajedništva među supružnicima. Što se tiče plodnosti obitelj je pozvana svjedočiti je spremnošću rađanja djece, jer kako u nedjelju reče Sveti Otac “bez djece nema budućnosti”. Pozvani smo podržati sve inicijative koje daju podršku životu. Moraju se pojačati napori da se pravo na život još nerođene djece ne ostvaruje protiv majki, nego skupa s njima. Kao što znamo, rađanje djece ne suočava bračne parove samo sa zdravstvenim, odgojnim ili drugim poteškoćama, primjerice, neizvjesnošću ili bojazni pred budućnošću, nego i sa ozbiljnim gospodarskim i drugim ne stimulirajućim ponašanjem društva, kao što su npr. visoke cijene dječje hrane, odjeće i obuće. Naš kulturni i socijalni kontekst zapravo česti ne ide u prilog obitelji i poslanju roditelja. Mnogi su roditelji koji bi željeli imati više djece zbog ekonomskih poteškoća gotovo prisiljeni odustati od toga.

Papa nam je u Rijeci poručio: “Obitelj danas, također i u Hrvatskoj, traži povlaštenu pozornost i jasne mjere, koje će promicati i štititi njezin ustroj, razvoj i stalnost. Mislim, između ostaloga, na ozbiljno pitanje stambenoga prostora i na pitanje zaposlenosti. Ne smije se zaboraviti da se preko pomoći pružene obitelji pridonosi također rješavanju drugih velikih teškoća, kao što su npr. skrb za bolesnike i starije osobe, način kako spriječiti širenje kriminala i kako naći ustuk upotrebi droge” (Propovijed, 8. lipnja 2003).

Moderna vremena oduzimaju ljepotu obiteljskog zajedništva, solidarnosti sa susjedima, svetu gostoljubivost prema putnicima i beskućnicima. Moderna vremena nadalje oduzimaju obiteljima nedjeljni odmor i blagdansko zajedništvo. Ako supružnici malo međusobno razgovaraju ili govore samo o materijalnom ne mogu postati jedno drugome otkriće puno divljenja i prihvaćanja, ne mogu ni otkriti tajnu vlastite osobnosti. Ako roditelji nemaju vremena za svoju djecu, ako s njima rijetko razgovaraju, ako s ljubavlju i strpljenjem ne prate njihova razmišljanja, kako mogu izvršavati tako važnu zadaću odgoja svoje djece? Jednostavne su to riječi, ali neosporne, istinite i aktualne. One označavaju i naglašavaju potrebu neraskidivog jedinstva i plodnosti obitelji.

Rane zadane suvremenim obiteljima izazvane su pogrešnim tumačenjem slobode. Sloboda je shvaćena kao apsolutna i individualna vrijednost. Neizbježni rezultat takvoga poimanja slobode – apsolutističkog i individualističkog – krajnja je privatizacija braka. Brak postaje isključivo stvar pojedinca. Tako pojedinac može jednostavno zahtijevati priznavanje sa strane društva i zakona čak i zajedništvo parova koje odbacuje različitost i komplementarnost spolova.

Takav, prepun suprotnosti, pluralizam ne može nas ostaviti ravnodušnima pred različitim mišljenjima, ne smijemo se pasivno prepustiti činjenicama. Pozvani smo zauzeti se za istinu i dobro obitelji i braka. Ne smijemo se zaustaviti samo na sociološkom značenju obiteljskog pluralizma, nego se moramo potruditi razumjeti narav braka i obitelji u svjetlu vjere i ljudskog razuma. Tako je neophodno da se što žurnije povežu kršćanske obitelji u obrani vlastitog identiteta koje će biti osposobljene za nedvosmislen, dosljedan, punovažeći, poticajan i iskren dijalog sa svima.

Putem iz Jeruzalema u Jerihon ne prolaze samo obitelj i Moderna vremena, nego njime hode i drugi ljudi koji se susreću s opljačkanom i ranjenom obitelji. U evanđelju su to bili likovi levita i svećenika koji se u ovoj našoj analizi mogu prispodobiti sociologu, psihologu i svećeniku.

Prođe tim putem neki sociolog, vidje obitelj, dugo je proučavaše i na kraju reče: “Tradicionalna obitelj je mrtva!” I nastavi put. On ne promatra obitelj kao naravnu činjenicu, sastavnu cjelinu u kojoj se u uzajamnom odnosu ostvaruju osobe muškarac-žena, nego kao kulturološku činjenicu. Za njega obitelj u sebi proživljava tipične utjecaje kulture koji su različiti i mijenjaju se s vremena na vrijeme i od mjesta do mjesta. On govori o modelima obitelji.

Prođe pored obitelji i neki psiholog kratko se osvrnu na nju, progovori o maltretiranju u braku, zaobiđe je i nastavi put. Psiholog navikao otkrivati brojne i različite uvjetovanosti – unutarnje i vanjske – koje muče čovjeka, može jednostavno odgovoriti na pitanje o pravoj slobodi muškarca i žene u braku, samo ako sam nije podložan mišljenju da upravo obiteljska institucija najviše ograničava slobodu supružnika.

Ranjenu obitelj susretne i svećenik te je stane grditi: “Trebala si se suprotstaviti nasilniku! Zašto se nisi bolje branila? A možda si bila u dogovoru s napadačem”! Svećenik – barem u prispodobi – zauzima stav “moraliste” u negativnom značenju ovoga izraza. Nastupa optužujući obitelj za njezine pogreške, osuđujući je gotovo ljutito i pakosno. No, zar obitelj od svećenika nema pravo očekivati i nešto drugo? Prije nego što ju je optužio za neodgovornost, nije li trebao tu obitelj pozvati, razmotriti problem i omogućiti da se obogati ljepotom vrijednosti koje u sebi krije?

Na putu iz Jeruzalema u Jerihon prolazio je i dobri Samarijanac. Za razliku od prethodnika on je zauzeo stav prave ljubavi. Nije obitelj htio ostaviti samu na putu u nemilosti Modernih vremena. Dobri Samarijanac je Isus Krist. On hrani obitelj svojom Riječju i Kruhom.

Likovi sociologa, psihologa i svećenika daju nam važnu pouku: i u njihovim službama tako važnim za društvo potrebno je srce dobrog Samarijanca da bi mogli pomoći čovjeku, obitelji i ljudskoj zajednici. Obitelji je, kao uostalom i svim ljudskim zajednicama, potrebna pomoć. Nju treba dobro upoznati, proučiti, a nadasve konkretno podržati, osobito kad je riječ o poteškoćama i krizama. Valja joj se približiti s poniznim poštovanjem i s puno ljubavi. I upravo takav pristup potaknut će obitelj da povjeruje u sebe, da zadobije povjerenje u svoje sposobnosti i da svima posvjedoči kako obnovu društva možemo očekivati po obnovljenim obiteljima.

Zašto je Gospodin to učinio za opljačkanu, izranjenu i polumrtvu obitelj? Jer je obitelj velika i divna stvarnost! Djelo je Boga stvoritelja i Krista otkupitelja.

Obitelj je djelo Stvoritelja. Supružnici su pozvani vratiti se izvorima, stvaralačkom Božjem činu. To znači uroniti u dubinu svoga bića, kako bi ponovo otkrili Stvoriteljev naum. Stvarajući nas na svoju sliku i sebi slične, Bog nas je stvorio kao osobe i pozvao da živimo s drugima i za druge.

Obitelj je Stvoriteljevo djelo, on ju je zamislio, želio i uspostavio stvaranjem muškarca i žene u njihovoj različitosti i međusobnoj usmjerenosti zbog jedinstvenog, neraskidivog i plodnog zajedništva. On obitelj prati svojim blagoslovom i milošću. Stoga je obitelj stvarnost koja podrazumijeva Božju nazočnost i djelovanje. Ljubav Božja je darežljiva, bogata milosrđem, uvijek spremna oprostiti grijeh i obnoviti život. Apsolutno je vjerna i dobrohotna, puna razumijevanja i milosrđa.

Obitelj je i djelo Krista otkupitelja. On je Zaručnik koji se daruje Crkvi svojoj Zaručnici i na križu umire za nju. Na taj način Krist pročišćuje i posvećuje zaručničku ljubav vraćajući je prvotnom naumu i čini je pravom i nezamjenjivom sudionicom Božje ljubavi u svijetu.

Draga braćo i sestre, Krist je dobri Samarijanac za suvremenu obitelj. On ima za nju sažaljenja, nadvija se nad njom i spreman joj je vidati rane i liječiti ih svojom nježnom i snažnom ljubavlju. On obitelj stavlja na svoja pleća i nosi je Crkvi da se brine o njoj.

Moderna vremena puna su obećavajućih izazova za vjernika kršćanina. Svaka kriza nosi u sebi i klice novoga rasta. Danas nam je svima potrebno produbljivanje vjere. Svi trebamo ozbiljno uzeti Isusa i njegovo Evanđelje.

Moderna vremena traže od očeva naših obitelji obnovljeno pouzdanje u Boga te odgovornost, hrabrost i povjerenje u vršenju očinskog poslanja u obitelji i društvu.

A vama ženama i majkama Papa se je u Dubrovniku povjerio: “Mislim na tebe ženo, jer svojom osjetljivošću, velikodušnošću i jakošću obogaćuješ poimanje svijeta i pridonosiš punini istine o međuljudskim odnosima. Tebi je Bog povjerio na poseban način stvorenja, ti si pozvana postati nezamjenjiva potpora postojanju svake osobe, posebno pak u krugu obitelji”. I nastavlja Sveti Otac: “Vrtoglavi tijek suvremenoga ljudskoga života može dovesti do zamagljenja i čak do gubitka onoga što je ljudsko. Možda je našem dobu kao ni jednom drugom razdoblju povijesti potrebna ona umnost žene, koja jamči osjetljivost za čovjeka u svakoj prigodi. Hrvatske žene, … vaša je nazočnost prijeko potrebna u obitelji, u društvu, u crkvenoj zajednici” (Propovijed, 6. lipnja 2003).

I vi mladi, djevojke i mladići, postavljate pitanje koji je to put koji vodi u život? To je put Isusa Krista! Vas, koji ćete preko svojeg obiteljskog i strukovnog života – na koji se sada pripravljate – zauzeti vrlo odgovorne položaje na dobro građanskoga društva i Crkve, Papa je u Rijeci podsjetio “da mali niski ciljevi ne mogu nikada utažiti žeđ za srećom i puninom, koja je u vašemu srcu; da zadaću, što ju je Božja providnost povjerila svakome od vas, nitko drugi ne može ispuniti nego vi sami osobno”. I pozvao vas: “Odaberite Gospodina Isusa kojega ćete slušati i slijediti kao Učitelja života, za sudruga na vašem životnom putu” (Riječ uz molitvu Kraljice neba, 8. lipnja 2003).

Draga braćo i sestre, dragi Dubrovčani, koji vjerno čuvate baštinu i tradiciju svetoga Vlaha, neka vaše obitelji uvijek prati blagoslov s neba i zagovor blažene Djevice Marije, Majke naše. Amen.