"Moje je srce sigurno, Bože"

Kateheza br. 75 – Pohvala Bogu i zaziv u pomoć
Uvodno biblijsko čitanje: Ps 107

1. Psalam 107. koji je sada predložen pripada nizu psalama iz časoslova, koji su predmet naših kateheza. Taj psalam, na prvi pogled, pokazuje iznenađujuću značajku. Riječ je o kompoziciji u kojoj su spojena dva ulomka već postojećih psalama, jedan preuzet iz psalma 56 (r. 8-12), a drugi iz psalma 59 (r. 7-14). Prvi ulomak ima ton pohvale, drugi obilježje prošnje, ali s Božjim odgovorom koji molitelju daje radost i pouzdanje.
Iz tog spajanja proizašla je nova molitva i ta nam činjenica služi za primjer. Naime, također kršćanska liturgija često spaja zajedno dva različita biblijska ulomka tako da tvore novi tekst, koji ima za cilj rasvijetliti nove situacije. Ostaje ipak povezanost s izvornom osnovom. Psalam 107 zapravo (ali ne samo on; vidjeti, toliko da se podsjeti na drugo svjedočanstvo, psalam 143) – pokazuje kako je već Izrael u Starom zavjetu opetovano koristio i aktualizirao objavljenu Božju riječ.

2. Psalam nastao tim spajanjem je, dakle, nešto više od jednostavnog zbroja ili stavljanja jednog pored drugog dvaju već postojećih ulomaka. Namjesto da započne jednostavnom poniznom prošnjom poput psalma 56, “Smiluj mi se, Bože, o smiluj se meni” (r. 2), novi psalam započinje odlučnim proglasom pohvale Bogu: “Moje je srce sigurno, Bože… pjevat ću i svirati” (Ps 107,2). Ta se pohvala stavlja upravo na mjesto tužaljke koja tvori početak drugog psalma (usp. Ps 59,1-6), i postaje tako temelj Božjeg odgovora koji slijedi (Ps 59,8-10 = Ps 107,8-10) te ponizne prošnje koja ga okružuje (Ps 59,7.11-14 = Ps 107,7.11-14).
Nada i teška briga se spajaju u jedno i postaju glavna os nove molitve, koja je sva ustremljena sijati pouzdanje također u vrijeme kušnje koju živi čitava zajednica.

3. Psalam, dakle, započinje radosnim himnom hvale. To je jutarnja molitva praćena harfom i citrom (usp. Ps 107,3). Poruka je jasna i ima u središtu Božju “dobrotu” i “vjernost” (usp. r. 5): na hebrejskom hésed i ’emèt su tipični izrazi za opisivanje Gospodinove, ljubavlju ispunjene, vjernosti prema savezu s njegovim narodom. Na temelju te vjernosti narod je siguran da ga Bog neće nikada napustiti u bezdanu ništavila i očaja.
Ponovnim čitanjem tog psalma u kršćanskoj perspektivi dolazi se do osobito sugestivnog tumačenja. U r. 6. psalmist veliča transcendentalnu Božju slavu: “Uzvisi se, (to jest “uzdignut budi”) Bože, nad nebesa”. Komentirajući taj psalam Origen, glasoviti kršćanski pisac iz trećeg stoljeća, upućuje na Isusove riječi: “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi” (Iv 12,32) koje se odnose na raspeće. One imaju za posljedicu ono što kaže sljedeći redak: “Da ti se ljubimci izbave” (Ps 107,7). Zaključuje, dakle, Origen: “Kakvo divno značenje! Razlog zbog kojeg je Gospodin raspet i uzdignut jeste taj da njegovi ljubimci budu izbavljeni… Ono za što smo molili obistinilo se: on je bio uzdignut a mi smo izbavljeni” (Origen-Jeronim, 74 omelie sul libro dei Salmi, Milano 1993., str. 367).

4. Prijeđimo sada na drugi dio psalma 107, koji je kao što smo rekli djelomični navod psalma 59. U tjeskobi Izraela, koji doživljava Boga kao odsutnoga i dalekog (“O Bože, što nas odbaci?”: r. 12), podiže se glas Gospodinova odgovora koji se razliježe u hramu (usp. r. 8-10). U toj se objavi Bog predstavlja kao sudac i gospodar cijele svete zemlje, od grada Šekema do doline Sukot s onu stranu Jordana, od istočnih predjela Galada i Manašea do onih jugoistočnih Efrajima i Judeje, da bi stigao također do pokorenih, ali stranih, područja Moaba, Edoma i Filisteje.
Slikama iz vojnog života i pravnog obilježja proglašava se božansko gospodstvo nad obećanom zemljom. Ako Gospodin kraljuje, ne treba se bojati, ne bacaju nas amo-tamo mračne sile sudbine i kaosa. Uvijek postoji, također u mračnim trenucima, viši naum koji vodi povijest.

5. Ta vjera pali baklju nade. Bog će ipak pokazati put izlaza, to jest “utvrđeni grad” smješten na području Idumeje. To znači da će se, unatoč kušnji i šutnji, Bog vratiti da se objavi, podupre i povede svoj narod. Samo od njega može doći odlučujuća pomoć, a ne od vanjskih vojnih saveza, to jest od snage oružja (usp. r. 13). I samo će se s njim postići sloboda i učinit će se “velike stvari” (usp. r. 14).
Sa sv. Jeronimom prisjetimo se posljednje pouke psalmiste, protumačene u kršćanskom ključu: “Nitko ne smije očajavati zbog tog puta. Imaš Krista i bojiš se? On će biti naša snaga, on naš kruh, on naš vođa” (Breviarium in Psalmos, Ps. CVII: PL 26,1224).