Toga dana molilo se i za sve poginule hrvatske branitelje u Domovinskom ratu te sve ostale žrtve Župe Svetoga Jure i okolice koji na sebi još uvijek nose tragove različitih ratnih stradanja.

Propovijed je počeo rečenicom poznatog hrvatskog branitelja, generala Nojka Marinovića koji je, kako je nadbiskup rekao, bio vrlo mudar čovjek i sposoban vojnik. „Pamtim ga jer smo se susretali u Dubrovnika i bio je jedan od zaslužnih za obranu Dubrovnika. On je rekao: ‘Našu djecu treba učiti da pamte, a ne da mrze, jer pamćenje je alat, a mržnja golem teret.’“ Nadbiskup je Marinovićevu riječ ‘pamćenje’ preoblikovao u ‘sjećanje’ objasnivši da čak i pamćenje može biti teret zato što se pamćenjem može staviti krivi naglasak, pa umjesto da se sjećamo žrtava, mi pamtimo zločine. Pamćenjem zločina potičemo na osvetu. Naša povijest svijeta obilježena je tom logikom, a Isus je htio zaustaviti tu logiku i na križu je zaustavio zločin svojim najvećim čudom – opraštanjem ‘onima koji ne znaju što čine’.

Osvrnuo se i na svoju propovijed koju je izrekao u riječkoj katedrali na Uskrs i u kojoj je parafrazirao riječkog teologa, dominikanca Marijana Jurčevića, koji daje pravi odgovor na pitanje ovog događaja i Isusovog uskrsnuća. Izdvojio je dio u kojemu Jurčević govori o odnosu između pamćenja i opraštanja, rekavši da jedino ljubav oprašta i zaboravlja i dok god se ne zaboravlja, nema opraštanja, nema uskrsnuća. Zato su svi koji su pokušali oprostiti, a nisu zaboravili, u jednom kasnijem trenutku svojega života morali utvrditi da nisu oprostili. Važno je uočiti te distinkcije kako ne bismo, dok pamtimo zločin, a ne sjećamo se žrtava, i sami ušli u vrtlog zla koji se ponavlja i prenosi s generacije na generaciju, upozorio je propovjednik. Kao primjer naveo je II. svjetski rat za kojega će neki reći da mu je prethodilo ono što se dogodilo prije pa tako i u Domovinskom ratu, da je ono što se događalo u njemu i oko njega, da mu je prethodilo nešto prije.. Taj vrtlog zla i dalje kruži. Događa se i u ratu u Ukrajini i događat će se i u budućnosti ako ga ne zaustavimo, a to ćemo učiniti, ne pamćenjem zločina, nego sjećanjem na žrtve i snagom oprosta.

Osvrćući se na evanđeoski ulomak, podsjetio je da su oni koji su ubili Isusa, pokušavaju to zlo zataškati čime se zlo nastavlja. To se događalo i kod Kevine jame kada se zlo pokušava staviti ‘pod tepih’. Isus nam svojim primjerom, kojemu na zlo nije odgovorio zlom, pokazuje da je moguće drugačije i njegovo uskrsnuće to dokazuje. U tom kontekstu parafrazirao je Marijana Jurčevića koji kaže da je razlika između pamćenja i sjećanja, onoga što čini razliku između Isusove muke i smrti koja je pobijeđena uskrsnućem i onih koji pamte da bi se osvetili – u ljubavi. Isusov križ znak je Božje ljubavi prema nama, a uskrsnuće je potvrda da je ta Božja ljubav prema nama koja se očitovala na križu, prihvaćena od nas. Ljubav čini razliku. Ljubav je ta koja se sjeća žrtava i ne pamti zločine. Ljubav je ta koja omogućuje uvijek da se ponovo dogodi uskrsnuće. Ljubav je jača od mržnje, kao što je oprost jači od osvete, kao što je dobro kada pobjedi u našim životima jače od zla i naše dobro koje činimo drugima i dobro koje nama drugi čine znakovi su da se Isusovo uskrsnuće događa danas. Ljubav skida kamen s groba i zavađene pomiruje. Ljubav oprašta i zaboravlja, ali se sjeća, poručio je nadbiskup.

Okupljene je potaknuo da dopuste Gospodinu da ih promijeni ljubavlju kako bi se mogli nastaviti sjećati i kako bi se mogli sjećati i braće i sestara, žrtava totalitarizama, ubačenih u različite jame naše povijesti, Drugog svjetskog rata i poraća, ali i Domovinskog rata. Tada ćemo moći uskrsnuti kao narod i graditi novu povijest koja neće ponavljati ratove. Ne treba još jedan rat, još više mržnje, još više krvi i ubijanja. Potrebno nam je više ljubavi. Čovječanstvo je gladno ljubavi. Ako damo prednost ljubavi u svome životu i oprostimo, pokrenut ćemo procese koje je pokrenuo Gospodin na križu i koji vode uskrsnuće. Za to nam je potreban novi mentalitet, obraćenje, ljudi koji ne pamte, nego se sjećaju i ljube, istaknuo je nadbiskup.

Kao primjer zaustavljanja spirale zla posvjedočio je o svjedočanstvu bračnog para iz Libanona, Daniela i Leile Abdallah kojega su izrekli na Svjetskom susretu katoličkih obitelji u Rimu. Ovaj bračni par koji žive u Australiji rekao je da je došao u pratnji sedmero djece, no s njima u pratnji je bilo četvero djece. „Njihovo troje preostale djece je 1. veljače 2020. pijani i drogirani vozač usmrtio automobilom u središtu grada. Ono što je ovu tragediju učinilo drugačijom od drugih sličnih tragedija jesu Lejline riječi koje su u Australiji izazvale veliku raspravu: ‘Opraštam osobi koja je to učinila mojoj djeci.’ Na ovim riječima izraslo je čudo molitve, bdjenja, potaknuta rasprava na društvenim mrežama i medijima u Australiji. Grad u kojemu se to dogodilo počeo je preispitivati sam sebe, ali od svega najvažnije jest ono iskustvo koje je donijelo toj obitelji kao i drugim obiteljima uključenima u tu tragediju u kojoj su poginula još dva njihova rođaka. Danijel i Lejla priznaju da oprostiti nije nimalo lako i da to nije ona riječ koja se izgovara u jednom trenutku, nego da je to svakodnevna odluka u kojoj su htjeli ustrajati i u trenucima kada im se vraćala bol. Rekli su da im je to bilo moguće samo zato jer su gledali na Kristov križ i onaj trenutak čuda u kojemu je on smogao snage reći: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.” Njihova sposobnost oprosta promijenila je tragediju u izvor novog života i u spomen na to, u Australiji je 1. veljače ustanovljen kao Dan oprosta na vjerskoj i državnoj razini. Izrazili su želju da dar oprosta prenesu u svoju zemlju – Libanon, i širom svijetu jer oprost je potreban cijelome svijetu, istaknuo je nadbiskup. Na kraju je i sam izrazio želju da se ovo sjećanje na žrtve, na branitelje koji su ugradili živote u našu slobodu, pretvori u poticaj za oprost kako bismo zaustavili spiralu zla i ne ponavljali povijest. Našu djecu treba učiti sjećati se kako bi mogli prestati mrziti i mogli opraštati. Opraštanje je alat, a mržnja golem teret koji izaziva ratove. Ratovi nam ne trebaju. Potrebna nam je ljubav. Potreban nam je mir, zaključio je nadbiskup Uzinić.

Kevina jama stratište je nastalo tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. Partizani su ubijali i u nju bacali osobe koje su smatrali neprijateljima ili političkim protivnicima. Točan broj žrtava do danas nije utvrđen.