Koncelebriranu euharistiju predslavio banjolučki biskup Franjo Komarica. Osim domaćeg župnika Tomislava Topića, koncelebrirala su i rođena braća ubijenog župnika Kazimira – župni upravitelj Sasina preč. Adolf Višaticki i duhovnik u bogoslovnom sjemeništu u Đakovu prof. dr. Karlo Višaticki, te župnik susjedne župe Nova Topola Anđelo Bartulica i još šestorica svećenika iz banjolučkih župa i župe Stara Gradiška u Republici Hrvatskoj.

Sudjelovalo 50-ak vjernika iz domaće i susjednih župa, gdje je pokojni svećenik Kazimir također župnikovao, te redovnice iz samostanā Nova Topola, Novi Nazaret i Sasina. Nazočan je bio i generalni konzul RH u Banjoj Luci, Zoran Piličić. Došla je i skupina prognanika, nekadašnjih župljana, koji žive u Hrvatskoj.

Na početku, sve nazočne pozdravio je župni upravitelj o. Topić i zahvalio svima na dolasku i pijetetu, koji iz godine u godinu iskazuju nezaboravnom svećeničkom liku ubijenog župnika Kazimira.
Uvodeći u slavlje biskup Komarica podsjetio je nazočne na moralnu obvezu biskupijske i župnih zajednica – sjećati se u molitvama svojih ubijenih župnika i drugih nevino stradalih župljana. U bosansko-gradiškom dekanatu ubijena su dvojica župnika: župnik u Novoj Topoli vlč. Ratko Grgić, tijekom rata u lipnju 1992. kao prvi u nizu od osmorice ubijenih, čiji posmrtni ostatci još uvijek nisu pronađeni i vjernički pokopani, a mons. Kazimir Višaticki, u studenom 2004., kao posljednji u poraću, vjerojatno kao prvi ubijeni svećenik u Europi u ovom stoljeću i tisućljeću.

Pozvao je sve okupljene da se osim za župnika Kazimira pomole i za sve druge ubijene i nestale iz tri njihove župe.

U homiliji je biskup Komarica najprije podsjetio na drevnu praksu Crkve – s obzirom na duhovnu korist vjernika – u štovanju svih svetaca Crkve i u molitvi za duše pokojnika, odnosno za duše u čistilištu, što se čini osobito tijekom mjeseca studenog, tj. pri kraju crkvene godine.

Oslanjajući se na pročitane svetopisamske odlomke, biskup Komarica govorio je o drami svakog pravednika na zemlji u njegovom susretu s nepravdom i zloćom ljudi oko njega. Potkrepljujući to konkretnim primjerom rekao je: da „smrt našeg brata po krsnoj milosti i svećenika Isusa Krista, Kazimira, u njegovoj ovdašnjoj župnoj kući bila je nasilna. Bila je u Nebo vapijući zločin jednog ovdašnjeg zlobnog čovjeka, kojega je u svoje smrtonosne mreže bio uhvatio Sotona, a kojega Isus naziva ‚čovjekoubojicom otpočetka‘ – kao i neke druge njegove sugrađane u to vrijeme, koji imaju udjela u tom zločinu i drugim zlodjelima, počinjenim u ovom kraju“.

Podsjetio je, između ostalog, i na riječi iz svoga prosvjednog pisma tadašnjim aktualnim vlastima. Posvijestio je, zatim, istinitost Božje garancije svim pravednicima koji stradavaju zbog svoje vjere u Boga i njegov zakon, da će im sām Bog biti sigurna nagrada u sretnoj vječnosti. Primijenio je tu istinu i na mučenički ubijenog župnika Kazimira.

Podsjetio je nazočne također i na svoje riječi iz pogrebne propovijedi koje je tada uputio pokojnom župniku, te svim svećenicima, redovnicama i župljanima.

Župljane je zamolio da se potrude prikupiti „relevantne istinite podatke o ovom našem najnovijem svjedoku vjere i svim drugima iz ovog dijela biskupije, koji su svoje živote dali za Krista i bili ubijeni iz mržnje na Krista i Katoličku Crkvu“.

Po svršetku mise biskup Komarica je, zajedno sa svećenicima i svim ostalima, pred spomen-pločom na ulazu u župnu kuću izmolio opijelo za pokojnog župnika i molitve za sve pokojne župnike i župljane.

Nakon molitvenog slavlja, okupljeni su se nastavili družiti u obiteljskom ozračju u župnoj dvorani.