Možete li nam ukratko predstaviti rad Caritasa na ovome području?

Caritas biskupije Banja Luka osnovan je u rujnu 1986. Prve četiri godine Caritas je djelovao poluilegalno. Ja sam imenovan direktorom 1990., dakle 30 sam godina na toj funkciji. U to je vrijeme počeo rat i već je tada bila napeta situacija. Počeli smo ni od čega i morali smo provoditi programe koje smo tada mogli organizirati. U početku su to bili programi za preživljavanje, a sjećam se da smo 1991. bili u jednoj župi u Slavoniji gdje smo dobili tri tone brašna – to je bila prva donacija i već se u to vrijeme osjećala nestašica. Zemlja je bila sve više izolirana i ljudi su osjetili da nemaju mogućnost normalno živjeti i raditi, a dolazilo je i do prvih progona. U to smo vrijeme imali veliki broj volontera. Stotine volontera su prošle kroz Caritas i to pogotovo u prvo vrijeme kada nismo imali ni iskustva ni sredstva za rad. Sve se odvijalo spontano – pomoć je spontano dolazila i ljudi su se spontano odazivali.

Možete li istaknuti neke od važnijih projekata koje je Caritas provodio tada, a koje provodi i danas?

Najveći dio naše energije, vremena i sredstava smo upotrijebili za nabavu i dostavu pomoći ljudima u obliku hrane, odjeće, obuće i lijekova. Preko 20 tisuća tona hrane smo dovezli iz Zagreba, a tijekom cijeloga rata je 127 konvoja došlo iz Zagreba u Banja Luku. Drugi projekt koji nam je, zbog izoliranosti zemlje, bio vrlo važan je poštanski ured. Morali smo nekako omogućiti povezanost između ljudi ovdje i u svijetu. Jedan smo ured imali u Banjoj Luci, a drugi u Zagrebu na Kaptolu. Još smo jedan ured u Zagrebu za prijem pošte i paketa imali u Ratkajevom prolazu koji je kasnije premješten u Vukovarsku ulicu. Iako je to bio mali ured, odigrao je jako veliku ulogu jer su stotine tisuća pošiljki došle u Banja Luku i od tud preko Zagreba otišle u svijet.

Treći veliki projekt iz toga vremena su bile naše specijalističke ambulante smještene u staroj zgradi ordinarijata koje je biskup stavio na raspolaganje. Caritas, kada je započeo svoj rad, nije imao ni kvadrat svoga prostora i tu smo započeli s podjelom pomoći te su se organizirale i ambulante. U ambulantama je radilo oko 40 liječnika i sestara do 1995. Mnogi od njih su bili otpušteni sa svoga posla pa su tu našli utočište. Pomagali su ljudima i to osobito onima koji nisu imali zdravstveno osiguranje te onima koji su ga imali, ali im je pristup zdravstvenim uslugama bio otežan ili potpuno onemogućen. Godine 1995. broj liječnika i sestara se prepolovio zbog progona, ali mi smo nastavili s radom ambulante sve do 2008. Nakon toga s radom je započelo pravno savjetovalište preko kojeg se odvijao povrat imovine. Uspjeli smo vratiti preko 3.700 nekretnina.

Uz nastavak pomoći za preživljavanje i rad ambulanti, drugi važan projekt je bila obnova kuća. Caritas je, uz pomoć partnera iz Caritasa Švicarske, Njemačke, Nizozemske i Amerike, obnovio preko 2.400 kuća i stanova. Nakon rata u funkciji je bio i vrtić u Drvaru koji je poslije zatvoren zbog političkih previranja. Također, zajedno s radom ambulanti započeli smo i s projektom Kućne njege koji se nastavio do danas. Projekt Kućne njege financira se sredstvima iz Tjedna solidarnosti. Danas pokrivamo šire banjolučko područje i veliki je broj starijih osoba koje obilazimo. Daljnji projekti su bili osnivanje Centra za život i obitelj te Savjetovališta za brak i obitelj. Dugo smo godina provodili edukaciju trudnica te organizirali kumstva na daljinu za siromašnu djecu. Projekt edukacije trudnica je završen jer je, zbog masovnih odlazaka, sve manje žena u toj dobi na ovome području. Projekt kumstava provodimo i danas, a u njega je uključeno oko 120 djece.

Provodili smo i projekt protiv trgovine ljudima koji je završen. Spomenuo bih da smo osnovali i internat za školsku djecu u Prijedoru koji i danas radi. Radi se o djeci iz udaljenih sela koja ne mogu posjećivati škole. Nadalje, uz pružanje kućne njege, uvidjeli smo da to nije dovoljno te smo prije 11 godina otvorili dom za starije osobe na Petrićevcu. U domu je smješteno oko 100 osoba, a trenutno radimo na projektu koji se bavi dementnim osobama. Uz proširenje postojećih kapaciteta, željeli bismo se usredotočiti upravo na tu grupu korisnika. Trenutno traje obuka za zaposlenike zajedno s Caritasom Mostar, a nastojimo uključiti i još neke druge institucije. Taj projekt traje tri godine i trenutno smo na polovici projekta.

Spomenuo bih i tri europska projekta koja su završila. Jedan od njih smo pokrenuli s trapistima, a radi se o povijesno-turističkom projektu kojim smo željeli zabilježiti važne trenutke iz naše povijesti i mjesta gdje su se naseljavale manjine prije sto i više godina. Drugi europski projekt bavio se starijim osobama. Jednim manjim dijelom se projekt usmjerio na postojeću kućnu njegu, a otvorili smo i dnevni centar za starije osobe u Banjoj Luci. Treći europski projekt pod nazivom „Poštujemo žene  u ruralnim područjima“ bavio se pitanjem odnosa u obitelji, nasilja i prava žena. Nakon završetka projekta, jedan grupa tih žena izrazila je želju da se pokrene nešto u ekonomskom smislu kako bi nastavile svoje druženje, ali i kako bi mogle pokrenuti nešto od čega će poslije moći živjeti. Mislim da žena najviše može osvijestiti svoju vrijednost ako doprinese konkretno i kroz ekonomsko djelovanje.

U Banjoj Luci imamo i institucija obrazovnog karaktera „Socijalno-edukativni centar“ gdje obrazujemo njegovatelje za starije osobe u trajanju od 500 sati, a obrazujemo i asistente za rad s osobama s teškoćama u razvoju. Oba su programa priznata od našega ministarstva. Provodimo otprilike 40 neformalnih programa kojima pružamo obuke. Voljeli bismo kroz tu instituciju provoditi i obuke obrtničkog karaktera, no nažalost sve je manje ljudi koji su sposobni raditi. Imamo veliki broj starijih i bolesnih osoba te onih koji dugo nisu radili. Odlaskom ljudi, otišao je onaj vitalniji dio stanovništva tako da nam to stvara probleme i  u našim projektima. Teško je pronaći ljude, a osobito volontere, koji mogu sami doprinijeti u Caritasovim projektima.

Jedan od novijih projekata je praonica rublja za migrante u Bihaću gdje peremo njihovo rublje. Imamo pet perilica i pet sušilica te zaposlene tri osobe. Taj će projekt izgleda još trajati, a nadamo se da nećemo morati dodatno povećavati kapacitete. Nedavno smo započeli i s projektom župnog Caritasa. To je jedna vrlo važan projekt jer je većina rada koncentrirana na biskupijski Caritas. U župama je jako malo osoba i većinom su starije te je teško nešto organizirati. Ipak, pokušavamo u nekih 10 do 15 župa osnovati župni Caritas kako bi Caritas živio i tamo gdje ljudi žive, pate i vjeruju zajednički.

Spomenuli ste iseljavanja. Koji je postotak katolika na ovome području i kakvo je stanje u župama?

Na ovome području ne živi ni desetina katolika u odnosu na vrijeme prije rata. U cijeloj biskupiji imamo oko 30 tisuća katolika, od nekadašnji 120 tisuća katolika. Većina tih katolika živi u južnom dijelu biskupije u Federaciji Bosne i Hercegovine – na području Jajca, Bihaća, Sanskog Mosta, Drvara i Livanjskog dekanata. Najveći dio katolika živi upravo u Livanjskom dekanatu, iako je u novije vrijeme i on pogođen iseljavanjem mlađih osoba. Ipak, život tamo još uvijek pulsira, još se može normalno živjeti i raditi. U sjevernom dijelu biskupije, koji spada u entitet Republike Srpske, živi otprilike pet tisuća katolika što nije ni desetina od nekadašnjih nešto više od 70 tisuća katolika.

S kojim se izazovima Caritas Banjolučke biskupije danas suočava?

Spomenuo sam problem iseljavanja ljudi. Karakteristično je da odlaze cijele obitelji, a otišle su i neke osobe iz Caritasa te našega doma za starije. U toj je situaciji teško organizirati osoblje koje želi učiti, a koji imaju snage i od kojeg možete očekivati redoviti rad. Pružamo mnogo edukacija, ali nažalost nakon njih osobe odlaze. Imamo i problem potpuno napuštenih osoba te veliki broj nezaposlenih. Nezaposlenost je pala za otprilike 50 posto, dakle s 40 na 20 posto. Radi se o osobama koje više od 20 godina nisu radile i teško su zapošljive pa postaju socijalni slučajevi. Imaju samo pet do deset godina radnoga staža, a to nije dovoljno. Ono što pred nama stoji nije neka svjetla budućnost. Plaši nas se dodatnim iseljavanjima, a prema nekim procjenama navodno trećina postojećeg stanovništva planira odlazak.

Prema podacima iznesenim u medijima, u zadnjih šest godina Bosna i Hercegovina je izgubila oko 800 tisuća stanovnika, dakle s 3,5 milijuna je pala na 2,7 milijuna stanovnika. Ako ode još ljudi, bit će vrlo teška situacija za one koji su tu. Postavlja se pitanje umirovljenika i mirovina. Mirovine su niske i velik dio ljudi prima najnižu mirovinu pri čemu je mali broj onih s viskom mirovinama. Bosna i Hercegovina po siromaštvu je pri samom dnu među europskim zemljama, mislim da smo pretposljednji prema najnovijim istraživanjima. U medijima je nedavno izašao podatak da svaki dan oko 100 tisuća djece ide gladno u krevet. To se odnosi na cijelu zemlju, ali takva je situacija i na našem području. Ono što pred nama stoji nije nimalo obećavajuće i moram reći da su donacije općenito u padu što je i razumljivo. Zato nam je Tjedan solidarnosti došao baš u pravom trenutku da ne potonemo i da se možemo održati pružajući usluge kojima ćemo pokriti najosnovnije potrebe ljudi.

U sklopu Vašega Caritasa djeluje i obiteljsko savjetovalište. Tko su  korisnici savjetovališta i kakve usluge nudite?

U samom savjetovalištu imamo zaposlene dvije osobe. Dobar dio vremena koristi se i za obilazak po župama od Gradiške do Livna, od Bihaća do Prnjavora – to je četvrtina Bosne i Hercegovine. Obilazimo obitelji koje ne znaju kome se obratiti za pomoć i pokušavamo ih istrgnuti iz te bijede te im kroz razgovor pokazati koje su mogućnosti. Pružamo i konkretnu materijalnu pomoć. Dakle, savjetovalište djeluje na dva područja – kroz savjetovanje i posjete župama.

Kolika je važnost Tjedna solidarnosti za djelovanja Vašega Caritasa?

Iz Tjedna solidarnosti financira se naš projekt obiteljskog savjetovališta, projekt Kućne njege te rad našega ureda. Financiranje ureda je izuzetno važno jer bez tih preduvjeta ne može funkcionirati ništa drugo. Istaknuo bih da je ovo ne samo izraz solidarnosti jednog naroda sa sunarodnjacima u Bosni i Hercegovini već i izraz solidarnosti katolika s braćom i sestrama. Ovo je dobar primjer drugima koji se Caritasu obraćaju za pomoć. Ne želimo se zatvoriti ni prema kome, gdje možemo pomoći, mi pomažemo.

Na ovaj način svjedočimo širenje kršćanske ljubavi. Nama u Caritasu Tjedan solidarnosti daje nadu. Ta pomoć dolazi već dugo i to nam omogućavam da planiramo i da sustavno nešto radimo, a i to daje određenu sigurnost našem osoblju. S te je strane Tjedan solidarnosti dobrodošao kako bismo mogli pokriti važne potrebe ljudi, a dolazi nam i materijalna pomoć koju prosljeđujemo potrebitima. To je i primjer za druge. Ja samo mogu zahvaliti uime mnogih korisnika koji nemaju priliku reći ‘hvala’. Oni su zahvalni za svaku materijalnu pomoć, pomoć u bolesti i materijalnoj nestašici, ali su zahvalni jer osjećaju da nisu sami.

Možete li poslati poruku vjernicima u Hrvatskoj da podrže Tjedan solidarnosti?

Uz velik zahvalnost Hrvatskom Caritasu i svima koji preko njega pomažu, poručio bih da se ne umore činiti dobro. Vjerujem da potreba ima i u Hrvatskoj. Kršćanska ljubav gleda preko granice, a mi smo prvi susjedi i sunarodnjaci te braća po vjeri. Siguran sam da je i u Hrvatskoj puno ljudi iz Bosne  i Hercegovine te bi po toj osnovi oni trebali pomagati svojim sunarodnjacima i mjestima iz kojih su potekli. Neka Bog umnoži ovo što  čine bez obzira na to tko koliko može pridonijeti. Možda to izgleda malo, ali kako je Isus čudesno umnožio kruh, tako neka umnoži i djela ljubavi koja će, vjerujem, doteći i nama i ljudima u Hrvatskoj.