Mons. Arjan Dodaj (44) rođen je u Laç-Kurbinu na albanskoj obali, stigao je u Italiju sa šesnaest godina kao migrant, nakon što je brodom prešao Jadran. Pobjegavši ​​iz svoje zemlje u rujnu 1993. godine, u potrazi za budućnošću i tražeći način da pomogne svojoj siromašnoj obitelji, uplovio je na talijansku obalu. Bio je zavarivač i vrtlar, radio je više od deset sati dnevno. Naišao je na zajednicu u kojoj se osjećao kao kod kuće. Tako je otkrio kršćansku vjeru, od koje su tragovi ostali u njegovom DNK, zahvaljujući pjesmama koje mu je pjevušila njegova baka. Deset godina kasnije Ivan Pavao II. ga je zaredio za svećenika za Svećeničko bratstvo Sinova Križa, Zajednicu Casa di Maria. Godine 2017. vratio se u svoju rodnu zemlju kao svećenik fidei donum. Papa Franjo ga je 9. travnja 2020. imenovao pomoćnim biskupom nadbiskupije Tirana-Drač, a 30. studenoga 2021. i tamošnjim nadbiskupom.

“U Italiju sam stigao čim je pao komunizam, u tom trenutku nije bilo moguće dobiti redovne vize. Jedini način bili su motorni čamci. Nažalost, bilo je brodova koji su otišli i nekih koji, nažalost, nisu uplovili”, kazao je novoimenovani nadbiskup za Vatican News. Rođen i odrastao u komunističkoj albanskoj obitelji, odgojen je u ateizmu. “Rođen sam u kontekstu u kojem je svaki znak koji podsjeća na vjeru bio zabranjen. Prvih godina života nisam čuo za postojanje Boga, a moji su roditelji, nažalost, užasno patili od posljedica komunizma. Ali, djed i baka su se molili Gospodinu”.

Upravo mu je baka po majci usadila prve riječi o vjeri. “Moj prvi susret s Božjim stvarima je kao refren u mojoj glavi, u mojoj duši. Moja baka je bila potpuno slobodna, unatoč prijetnjama i proživljavala je iskustvo molitve. U svoje vrijeme, ne znajući pisati, učili su molitve pjevajući. I tako su poznavali rimovane molitve, poznavali su vjeronauk. Tek kad sam stigao u Italiju, otkrio sam da mi je mnoge stvari, na primjer o sakramentima, govorila pjevajući kod kuće, dok je radila, dok je čistila. Pjevala je. Tako sam i ja naučio. Naučio sam drugi dio Zdravo Marije. Uvijek me poticala da izgovorim drugi stih. Tako mi je približila Boga”, rekao je mons. Dodaj.

Ubrzo nakon pada komunizma pokušava napustiti zemlju. “Kao i mnogi drugi mladići i djevojke, imao sam mnoge pokušaje. Jednom nam se brod pokvario… Danas zahvaljujem Gospodinu što nije isplovio, jer ne znam što nam se moglo dogoditi, svi smo bili zgnječeni, nagomilani. To su neopisive avanture, istinski egzodus. Onda sam se u sljedećim pokušajima uspio ukrcati na jedan od onih brodova koji su isplovljavali s obale moga grada, iz ove prelijepe lagune, u koju sam mnogo puta odlazio kao dijete. Krenuli smo u noći 15. rujna 1993. Hvala Bogu, more je bilo jako mirno, Gospodin nas je sačuvao. Dobro se sjećam da je u tom trenutku cijelo moje postojanje, moja povijest zaista migrirala, dok smo se te noći odvajali od one obale, s onim nebom punim zvijezda. U sebi sam osjetio suzu za onim relacijama, životom, obitelji”. Novi nadbiskup Tirane naglašava: “Danas se vidi mnogo ljudi kako pristižu čamcima. Mislim da bismo trebali razmišljati o ovim suzama, ovim žrtvama, o ovim vrlo bolnim peripetijama, jer da nisu bolne, oni ne bi došli!”

Zahvaljujući prijateljima koji su nedugo prije njega emigrirali u Italiju, pronalazi utočište u predjelu grada Cuneo, u Droneru, gdje postaje šegrt zavarivača: “Zavarili smo okvire bicikla. Tada sam radio i mnoge druge poslove, u građevinarstvu i vrtlarstvu, kako bih mogao pomoći uzdržavati svoju obitelj jer smo stvarno bili jako siromašni”. Drugi prijatelji ga pozivaju na susret u župu. “Radio sam puno, ponekad i više od deset sati dnevno, a onda bih navečer stigao umoran. Nisam imao puno prijatelja. Rekli su mi da je u župi dobra skupina mladih, a s njima je don Massimo. Stvarno sam uživao! Pronašao sam bliskost koja mi je bila potrebna u toj vrlo osjetljivoj fazi moje mladosti”.

Mons. Dodaj Arjan je kršten i 1997. zamolio je da bude primljen u Svećeničko bratstvo Sinova Križa, Zajednicu Casa di Maria, u Rimu, gdje se pripremao za svećenika. Ne bez poteškoća s roditeljima. Deset godina nakon iskrcavanja u Italiju, papa Wojtyla polaže ruke na njegovu glavu u bazilici Svetoga Petra. “Godine 1993. u kojoj sam kasnije stigao u Italiju, sv. Ivan Pavao II. posjetio je Albaniju. Zemlja je tek izašla iz diktature, izgledala je kao jama, bilo je puno bijede i siromaštva, ali u isto vrijeme i velika želja za novitetom. I ja se, kao i mnoga djeca i mnogi drugi ljudi, sjećam velike žive vrpce ljudi koja je pratila Papin automobil od Tirane do Skadra. Ta me slika uvijek pratila, a tako i naša sveta Majka Terezija. Dok smo izlazili iz diktature, ulijevala je taj melem nježnosti, ljubavi, dobrote i nade koji je znala dati tolikim siromasima na raznim stranama svijeta”.

Don Arjan djeluje u raznim župama i postaje kapelan albanske zajednice u Rimu. Godine 2017. tiranski nadbiskup George Anthony Frendo zatražio je da don Arjan može služiti u rodnoj biskupiji. Usuglasili su se i poglavar zajednice Casa di Maria don Giacomo Martinelli, i vikar za Rimsku biskupiju kardinal Angelo De Donatis. Don Arjan se vraća u svoju zemlju kao fidei donum (dar vjere).

Potom je prošle godine predložen za pomoćnog biskupa, a 30. studenoga ove godine za nadbiskupa Tirane. “Iskren sam… nikad, nikad ne bih ni pomislio ni želio tako nešto. Bio sam jako sretan što sam živio župni kontekst, svakodnevni obiteljski kontekst koji sam oduvijek živio, sa svojom zajednicom, sa župljanima i ljudima koji su nam povjereni. Sada se dogodio ovaj daljnji poziv, ovo imenovanje pape Franje. Dočekao sam to s povjerenjem u Gospodina, u BDM i s poslušnošću Crkvi“.

I kršćani drugih konfesija i muslimanski vjernici radovali su se Papinu izboru, u prvoj europskoj zemlji koju je posjetio Franjo u svom pontifikatu, u zemlji simbolu dobrog zajedničkog života ljudi različitih vjera. “Nije riječ o vjerskoj toleranciji – kaže don Dodaj – jako je važno promijeniti riječi i shvatiti da je takav način života za nas sloga, bliskost, da vlada duh velike suradnje i međusobne podrške”.