Ovaj osmi nacionalni susret spaja nekoliko nadahnjujućih obljetnica. Spominjemo izbora Karola Wojtyłe za papu Ivana Pavla II. na današnji dan prije četrdeset i tri godine (16. listopada 1978.). On nam je tako blizak baš na ovome prostoru, urezan u pamćenje i ostaje u srcu, prvotno kao prijatelj, a sada osobito kao sveti zagovornik. On je ovdje baš u listopadu 1998. blaženim proglasio kardinala Stepinca, a i sam je prije deset godina proglašen blaženim (1. svibnja 2011.).

U ozračju ovoga slavlja posebno je poticajan ovogodišnji spomen 90. obljetnice Velikoga ukazanja Milosrdnoga Isusa sv. Faustini Kowalskoj (22. veljače 1931.).

Osim toga, s posebnim duhovnim raspoloženjem otvarate Godinu priprave za svečanu obnovu posvete svijeta Božjemu milosrđu povodom 20. obljetnice od prve posvete koju je učinio papa Ivan Pavao II. (u Svetištu Božjega milosrđa u Łagiewnikima u Krakovu 17. kolovoza 2002. godine).

Danas je i spomen Margarete Marije Alacoque, ‘svetice Srca Isusova’, tako bliske sv. Faustini po iskustvima objava Božje ljubavi.

Dragi hodočasnici, došli smo k Majci milosrđa, biti s Njome na izvoru Božje ljubavi i punine života. Na pitanje zbog čega i radi čega vjernici odlaze u crkvu, na liturgijska slavlja, nerijetko se čuje odgovor da ljudi to čine, da bi skupili snagu za život, da bi mogli živjeti u svakodnevici.

Razumljivo je što se pod tim misli, ali taj odgovor može zazvučati i biti shvaćen sasvim pogrješno: kao da je život izvan našega slavlja, izvan euharistije; kao da negdje drugdje živimo stvaran život, a da se u euharistiji za njega pripremamo.

No, znamo: ako negdje ima života, onda je to euharistija. Nigdje tako istinski ne živimo kao ovdje; nigdje nema toliko ljubavi i prihvaćanja; nigdje toliko povezanosti odnosa s čovjekom i s Bogom; nigdje toliko smisla; nigdje toliko nade i obnove…

Na Izvoru smo, braćo i sestre. Došli smo, jer znamo gdje je oproštenje, naš mir i naša radost. Molimo Gospodina za taj dar, dok skrušeno ispovijedamo grijehe ispunjeni pouzdanjem u Božje milosrđe.

Homilija

Liturgijska čitanja:
1Pt 1, 3-9; Ps 117, 2-4.13-15.22-24;
Mt 20, 25b-28

1. Liturgijska baština sačuvala nam je predivan izričaj vjere kojim se obraćamo Bogu riječima: „Gospodine, ti svoju svemoć očituješ najviše praštanjem i milosrđem.“ (Zborna molitva XXVI. nedjelje ‘kroz godinu’) Svemoć je jedna od Božjih odlika; ona, naime, koja nam se čini najdaljom i nedostupnom. I baš tu odliku susrećemo u odnosu Boga i čovjeka. Za najveće očitovanje svoje svemoći Bog je izabrao čežnju i ljubav prema nama, oslobađajući nas, udaljujući od nas naše grijehe.

Sveti Pavao piše da se milost očitovala u obilju tamo gdje se umnožio grijeh (usp. Rim 5, 20). Koliko smo puta u životu na kušnji koja govori da to nije moguće; gotovo smo skloni reći da je nemoguće očekivati neko dobro tamo gdje je grijeh pokazao svoju razornost. Ali, baš tamo Bog se očituje tako da opraštanjem grijeha dolazi milost na milost.

U Hvalospjevu ljubavi riječi istoga Apostola na hrvatski smo preveli da „ljubav sve pokriva“ (1Kor 13, 7: pánta stégei, pánta pisteúei, pánta elpízei, pánta hypoménei). Ona ništa ne skriva a sve pokriva – milosrđem. Najljepša slika toga što čini ljubav jest zagrljaj. Zagrljaju nije prvotni cilj nekoga sakriti, nego prihvatiti, obujmiti, biti nekomu najbliže, pružiti oslonac i sigurnost, podijeliti osjećaje. S pravom kažemo da je Isus na križu zagrlio svijet. Ali, cijeli je njegov život zagrljaj. On je i Božje milosrdno Lice i Božji milosrdni Zagrljaj.

To je pokrivanje koje ne sakriva. To je Bog očitovao u Isusu Kristu.

Nije li upravo takav svaki susret Isusa s ljudima u potrebi, osobito s onima koji nose teret grijeha. Ništa ne sakriva i sve pokriva.

2. Taj Božji zagrljaj preporađa nas „za životnu nadu“, kako nam danas govori apostol Petar. On nas vodi u Liturgiju vazmene radosti, radosti koja ima Božje ime – Milosrđe. Premda nas vidi pomalo žalosne zbog kušnja koje pročišćuju, on ne iznosi želju nego tvrdnju; on zna da ljubimo Gospodina, da vjerujemo u Njega, da klikćemo od radosti, jer smo postigli svrhu vjere – spasenje duša.

Pročišćena vjera, pročišćena radost, koja u sebi ne sadrži moraliziranje niti je lakomislena, nego je pročišćena vodom krštenja i krvlju Otkupljenja, suzama kajanja i radosti zagrljaja u zajedništvu Novoga Saveza.

Neizreciva radost o kojoj piše apostol Petar nastaje kao bol preobražena ljubavlju. Da bi to što bolje izrekao tu veliku radost Petar izabire riječ agalliao (r. 6: en ho agalliâsthe olígon ápti) koju susrećemo u susretu Marije i Elizabete; to je radost od koje je mali Ivan zaplesao u majčinoj utrobi (usp. Lk 1, 44).

To je radost iz koje izvire Marijin hvalospjev ‘Veliča duša moja, Gospodina’. To je radost koju može opisati činjenje, gibanje, glagol, a ne imenica. To je osmijeh pun vedrine, ozarenost radosnoga lica. Radost je to koja dolazi iz nutrine, iz utrobe i majčinske ljubavi.

3. Apostol Petar svoju Poslanicu, kako nam govore poznati podatci, piše iz rimskoga zatvora, suočen sa svojom skorom smrću. Zbog toga njegove riječi imaju još veću težinu i toplinu: Radujte se, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti.

Apostolski prvak kršćanima u Maloj Aziji šalje naputke kako živjeti svoju vjeru u neprijateljskome ozračju. Progonstva u Rimskome Carstvu još nisu dobila široke razmjere, ali ih netrpeljivosti najavljuju. Zato ih Petar hrabri govoreći o budućemu, ali stavljajući naglasak na sadašnje, na ono što već žive.

Oni su preporođeni u Kristu i već posjeduju nešto što im ne može biti oduzeto, bez obzira na sve protivštine i trpljenja.

To je, braćo i sestre, i nama naviješteno. Ni mi nismo izuzeti iz one suptilne ‘demokratske finoće’ koja pokušava obeshrabriti, ponekad zastrašiti, obescijeniti, ismijati, nanijeti bol. Svako progonstvo, svaka kušnja pročišćuje vjeru Crkve.

Slika milosrdnoga Isusa u koga se uzdamo zrači tom radošću, rođenom iz boli preobražene ljubavlju. Nismo došli ovamo da bismo tugovali zbog svojih nemogućnosti, tjeskoba, nesigurnosti, nego da bismo živjeli Božji zagrljaj u kojemu se rađamo za životnu nadu. Krist nam je darovao dragocjenost koja ne propada, koja je već pohranjena na nebesima.

4. Svaka kušnja pročišćuje vjeru Crkve, a osobito ona koja nastaje u samoj vjerničkoj zajednici; kušnja koja dijeli, koja u Crkvu unosi kriterije i načine postupanja koji ne dolaze iz radosti vjere niti iz Kristova križa.

Današnje Kristove riječi nalaze se u Evanđelju po Mateju, a sutra ćemo ih čuti iz Evanđelja po Marku. Isus poučava svoje učenike, nakon što je čuo zamolbu da nekima od njih udijeli posebna mjesta u svojoj slavi.

Nakon tri godine zajedništva, tolikih ozdravljenih, oslobođenih, nahranjenih; nakon poučavanja i triju najava smrti na križu, kao da nisu ništa razumjeli. Kao da im je do sada govorio uzalud o snazi tame koja se širi iz težnje za vlašću, za častima, za imetkom ili nekim drugim zemaljskim uspjehom.

U svojoj strpljivoj pedagogiji Isus se ne ljuti niti ih prekorava, nego i dalje poučava: Neće biti tako među vama.

5. Isus ne previđa želju za veličinom koja živi u čovjeku, ali ističe i kršćansku različitost. Svetost nije ugašenost, mrtvilo, ravnodušnost. I u nama treba živjeti čežnja, ali obraćena čežnja, koja se ostvaruje u služenju. Služenje je ime kršćanske veličine; drugo ime ljubavi. Služenje kao snaga obnove međuljudskih odnosa i društva.

Jedini način da među ljudima nema gospodara ni jednih nad drugima, jest da svi služe svima. Teško je to i nemoguće očekivati u cijelome društvu; to se ne može nametnuti političkim proglasima, ali živi u Crkvi, jer Crkva jedino od toga istinski živi. To je imperativ, zbog toga jer je poziv; to je preduvjet smisla. Jer, ako nema služenja, vjera ostaje nevidljivom; zatvaramo prostore spasonosne ludosti križa; zatvaramo otvorene pukotine za zrake Kristove ljubavi, za potoke vode, krvi i suza kojima Bog preobražava naše boli u radost.

Evo Božje svemoći koja se očituje u milosrđu. Isus nije došao imati podložnike, nego sebe podložiti radi naše radosti. Postao je slugom, jer gospodar unosi strah, a Isus ga dokida; gospodar prijeti i kažnjava, a Isus zna cijenu slobode i ne lomi trske, i ne gasi stijenj; liječi ranjena srca.

Među vama neće biti tako. To su posvjedočili i svjedoče sveti, dajući Crkvi snagu radosti. Ako gledamo i život sv. Faustine, zar ga nije moguće staviti upravo u tu Isusovu smjernicu nama koji se pouzdajemo u njega: Među vama neće biti tako. I to je tvrdnja; ne želja, ne predviđanje. Isus to govori kao darivatelj svoje ljubavi i Božjega Duha. Neće biti tako ne zbog naših sposobnosti, nego zbog Njegove prisutnosti.

6. Mi znamo da se primjenom te istine događaju čudesna djela, promjene u osobnome životu, u obiteljima, u društvu i civilizaciji. Skloni smo predlagati velike programe za druge, a dovoljno je početi od nas u Crkvi. Među vama neće biti tako. Odatle ‘revolucija’ koja mijenja čak i političke sustave; odatle istinska očitovanja dobra koja su nadživjela sva progonstva i sve prijetnje, sve totalitarizme i politička zavođenja.

I ovaj prostor našega slavlja svojim ustrojem govori upravo o tome načelu povezanosti Božjega milosrđa i našega prihvaćanja dara: od bazilike do naše okupljenosti na otvorenom; od oltara i našega zajedništva, preko prostora za slavlje sakramenta pomirenja do križa na Kalvariji i zadnje postaje Uskrsnuća od koje nas nizbrdica tjera da ubrzamo korak prema izvoru vječnosti.

Od Raspetoga, od njegova probodenog boka, učimo živjeti crkveno i postajemo Crkva milosrđa. Za takvu ćemo moliti i sutra, kada u svim biskupijama svijeta otvaramo Sinodu o crkvenosti, moleći da među nama ne bude težnje za vladanjem nego čežnje za radošću.

Amen.