Relikvije sv. Romualda su prije dvije godine, svečano unesene u Samostan sv. Mihovila nad Limom, nakon gotovo deset stoljeća otkako ga je svetac osnovao krajem prve polovice 11. stoljeća.

Na početku slavlja okupljene je pozdravio župnik Lino Zohil, a svečanost je započela procesijom oko samostanskog kompleksa popraćenom prigodnim pjesmama.

Mons. Milovan je na početku homilije podsjetio da je već u 3. stoljeću postojala praksa hodočašćenja na mjesta koja su bila značajna u životima svetaca, sve je to bio način traženja Boga. Svi mi u življenju na svoj način tražimo Boga, napomenuo je mons. Milovan.

Spominjući ulomak Evanđelja po Marku koji donosi zapis o tome kako Isus stišava uzburkano more, biskup je istaknuo da je Isus učenike ukorio zbog nevjere. I mi smo u životu često zabrinuti kada se lađa našega života nalazi u uzburkanom moru, no upravo je tada potrebno ustrajati u vjeri, u sigurnosti da smo u ruci Božjoj i da će se On, koji se brine i o svoj prirodi, zasigurno pobrinuti i za nas, samo mu se je potrebno prepustiti s vjerom, napomenuo je mons. Milovan. Naša se vjera jača sa svakom nedjeljnom misom, preko molitve i sakramenata, rekao je propovjednik te je zaključio zazivom „neka sv. Romuald, svet čovjek, veliki pokornik i molitelj, izuzetno čvrst u vjeri, i nama izmoli takvo pouzdanje i vjeru za sve situacije života“.

Nakon mise kustos zavičajnog muzeja u Poreču prof. Marino Martinčević iznio je povijesne zanimljivosti o tisućljetnoj povijesti Samostana sv. Mihovila nad Limom. Izlaganje je strukturirao krenuvši od današnjih dana pa prema starijim vremenima, sve do vremena kada je samostan proživljavao svoja najbolja vremena, neposredno nakon izgradnje. Samostan je smrću posljednjih izdanaka plemićke obitelji Coletti iz Conegliana u sjeveroistočnoj Italiji postao državno vlasništvo Habsburške monarhije. Redovnički je život u samostanu prestao 1772. kada ga je redovnička uprava zamijenila s obitelji Coletti za neke druge, bliže posjede, zbog poteškoća s upravljanjem toliko udaljenim samostanom. Već je prije toga, tijekom 17. i 18 stoljeća u samostanu često boravio jedan ili nijedan redovnik, pa su u to vrijeme porečki biskupi tražili dopuštenje da ga prenamijene u sjemenište, no do toga nije došlo. Iz vremena obitelji Coletti samostanu su ostali klasicistički elementi, primjer tadašnje stambene ladanjske arhitekture. Zlatno doba samostana svakako je bilo neposredno nakon izgradnje, kada je 1040. godine samostansku crkvu posvetio biskup Engelmar, porijeklom iz Bavarske. Iz tog doba, zahvaljujući njegovu zalaganju, samostansku crkvu krase najljepši primjeri fresko-slikarstva otonske škole. Na desnoj strani prezbiterija naslikan je sv. Romuald, a u apsidi se nalazi najstariji poznati prikaz kamenovanja sv. Stjepana.

Na kraju su svi okupljeni zajedno izmolili molitvu sv. Romualdu. Župnik je potom podsjetio da su on i prof. dr. sc. Ivan Milotić prije tri godine u Camaldoliju, gdje se nalazi generalna uprava Reda kamaldoljana, dobili relikviju svetog utemeljitelja Samostana sv. Mihovila nad Limom. Zemni ostaci sv. Romualda nalaze se u apeninskom mjestu Fabriano čiji je on zaštitnik. Relikvije je prvi put u samostansku crkvu svečano unio tadašnji biskup, sadašnji apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije Dražen Kutleša. Župnik je napomenuo i da se relikvije sv. Romualda ondje izlažu za javno štovanje dvaput godišnje, o blagdanu sv. Romualda i o blagdanu sv. Mihovila arkanđela, 29. rujna.

Uz mons. Milovana i župnika Zohila suslavio je i nekadašnji župnik vlč. Josip Kalčić.

Svećenicima su na kraju mise uručeni prigodni darovi, košare s plodovima zemlje, a nakon mise druženje je nastavljeno u klaustru samostana uz osvježenje i okrepu. Župnik je u završnim zahvalama zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli organizaciji proslave.

O sv. Romualdu

Sveti Romuald rođen je u Ravenni u Italiji u 10. stoljeću. S dvadeset godina položio je zavjete prema Pravilu sv. Benedikta u Samostanu sv. Apolinara in Classe. Posvetio je svoj život reformi monaškog reda i obnovi discipline klera, posvetivši se napose uspostavljanju pustinjačkog života u Italiji i u zapadnoj Europi. Bio je redovnik duboke kontemplacije i istinski čovjek Crkve: živio je pustinjačkim životom i aktivno se bavio problemima Crkve svojega vremena, otvorivši nekolicini svojih neposrednih učenika put misionarskog djelovanja u zapadnoj Rusiji i Poljskoj. Završio je svoj zemaljski hod u Valdicastru, nedaleko Ancone, u Italiji, 19. lipnja 1027., kada se slavi njegov spomendan.

Najznačajniji od mnogih samostana koje je utemeljio je Camaldoli, pustinjački samostan, od kojeg dolazi ime Reda kamaldoljana po Pravilima sv. Benedikta. Krajem prve polovine 10. stoljeća utemeljio je Samostan sv. Mihovila nad Limom u Kloštru.