„Na uskrsno jutro svi Gospodinovi učenici bili su zajedno, osim Jude koji se objesio nakon Posljednje večere i Tome koji je napustio zajednicu. Isusova smrt raspršila je apostole na sve strane. U subotu navečer ipak su se okupili u nadi protiv svake nade. Toma je, međutim, otišao za svojim poslom. Toma je bio osebujan u govoru i u ponašanju“, rekao je mons. Puljić. Podsjetio je na situaciju kada je Isus rekao apostolima da će ubrzo otputovati k Ocu, i to trnovitim putem, a apostoli to nisu razumjeli. Nitko od njih nije se usudio ništa pitati. „Jedino se Toma diže i kaže da oni ne znaju kamo to Isus ide, pa prema tome ne mogu ni puta poznavati. Apostoli su se nasmijali, a Petar mu je rekao da takve stvari više ne pita. Toma zbunjeno gleda apostole i kaže im: ‘Ako vi znate kuda on ide, ja ne znam. Isuse, meni nije jasno kojim ti putem ideš k Ocu, pa ni puta ne poznajem’. Toma je iskren. Što osjeća to i kaže, pa ne može tvrditi da u nešto vjeruje, ako ne vjeruje. Sličan je stav pokazao i kad su ga kolege uvjeravali da su Isusa vidjeli. ‘Dok ne stavim svoje prste u mjesto njegovih čavala, dok ne stavim ruku u njegov bok, neću vjerovati’“, podsjetio je mons. Puljić.

Isus je tri godine odgajao učenike, pojedinačno i za­jedno i bio beskrajno strpljiv s njihovim pametima, s njihovim sebičnim srcima, planovima i željama, rekao je nadbiskup. „Nakon Uskrsnuća Toma je do kraja ostao sumnjičav, prkosan i svojeglav, pa je otišao iz zajednice. Da smo mi bili na mjestu drugih apostola, vjerojatno bismo, ljudski gledano, ‘lomili štap nad njim’. Isus, međutim, to ne čini. On blago, milosrdno i strpljivo postupa s Tomom. Ne zaboravlja njegovu veliku iskrenost i ljubav. Dolazi opet u dvoranu i pravac prema Tomi: „Prinesi prst ovamo i pogledaj ruke. Prinesi ruku i stavi je u rebra moja“. To je bio dostatan razlog da Toma izgovori najljepši usklik vjere i priznanja: „Gospodin moj i Bog moj“! A Isus nagrađuje Tomino iskreno traganje za istinom i ljubavlju“, poručio je mons. Puljić.

„Crkva nas svojim liturgijom, Riječju i sakramentima već dva tisućljeća uvjerava, kao što su apostoli uvjeravali Tomu: Isus je doista uskrsnuo od mrtvih! Premda smo po svojoj naravi skloni ‘tražiti opipljive dokaze’ poput Tome, mi ipak prihvaćamo i vjerujemo riječima Crkve, koja je naša Majka i učiteljica“, rekao je nadbiskup. Božja riječ kaže da su učenici bili „postojani u zajedništvu“ kakvo je u obitelji, obilježeno „zajedništvom stola i materijalnih dobara“. „Oko obiteljskog stola, naime, zbiva se susret i ostvaruje komunikacija. I nije bez temelja što se ustanova euharistije dogodila upravo kod stola na Posljednjoj večeri. I svoje javno djelovanje Isus je započeo kod stola, na svadbi jedne obitelji u Kani Galilejskoj. Stoga, Djela Apostolska pišu o prvoj kršćanskoj zajednici rječnikom obitelji. Isus je, naime, želio da njegovi budu „zajednica braće i sestara“ (Mt 23, 8), zajednica stola i blagovanja, zajednica dobara i međusobne ljubavi. Stoga, Luka izvješćuje kako je „u mnoštvu onih, koji su prigrlili vjeru, bilo jedno srce i jedna duša“ te kako „nitko od njih nije zvao svojim ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko“ (Dj 4, 32). Oblik takvog zajedništva zadivio je ondašnji poganski svijet, pa su upirali prstom, divili se i govorili ‘Gledajte samo kako se ljube’“, rekao je mons. Puljić.

Podsjetio je kako je na zamolbu učenika iz Emausa Isusu „da te večeri ostane s njima“, Isus odgovorio još većim darom, pa je sakramentom euharistije ostao s „njima i u njima“. „Taj intimni odnos dao je učenicima osjetiti nebo na zemlji, pa su kasnije govorili da im je „srce gorjelo dok im je putem tumačio pisma“. Bog je tako zacrtao naum spasenja da srce čovjekovo gladuje za njim i Riječju njegovom, a nju može utažiti samo zajedništvom s njime“, poručio je mons. Puljić.

Na Nedjelju Božanskog milosrđa, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je misna slavlja u župama Gorica i Raštane, kada je tamošnjim krizmanicima podijelio sakrament svete potvrde.