»Često smo skloni za neka prošla vremena, pročišćena i selektirana u našem sjećanju reći da su to bila ‘dobra vremena’. No je li doista lakše bilo biti biskup u vrijeme stradanja i patnja u Domovinskom ratu? Ili za vrijeme komunizma? Iskreno, mislim da nije ili barem dvojim da jest. Ovo je ‘dobro vrijeme’, naš kairos, sa svim poteškoćama i izazovima koje nosi. Nismo poslani nekim drugim, boljim ljudima, Crkvi Božjoj iz nekog drugog vremena, nekomu drugomu, navodno boljem društvu, nego upravo ovim ljudima, ovoj Crkvi – ja osobno Crkvi u Varaždinu – i ovomu društvu«, jedna je od središnjih poruka koje je u razgovoru iznio mons. Radoš.

»Bog nas šalje onamo kamo želi. Na nama je prihvatiti izabranje kao izazov. U tom smislu i ja prihvaćam izazov i svoju povijest u Varaždinskoj biskupiji vidim i doživljavam kao čisti list papira koji tek treba ispisati. Kako ćemo ga ispisati, ovisi o meni i o ljudima koje budem susretao«.

»Čak i biskupova ljubav prema stadu mora biti pročišćena prolazeći kroz prizmu ljubavi prema Pastiru. Samo je takav pogled posve čist. Bez toga pogleda čak i pastirska, pastoralna ljubav može zapasti u određena zamračenja, određene sebičnosti i putove koji nisu Božji«, rekao je.

Dotaknuo se i uloge Crkve u suvremenom svijetu: »Mislim da je Crkva pred novim izazovom i potrebom da promisli o sebi i da ima prigodu za pročišćenje. Crkva se mora pročišćavati. Mi smo, tj. Crkva, rijeka koja teče, natapa tlo kojim prolazi, donosi plodnost«, kazao je.