Monsinjore Svalina, prošle godine obilježeno je 25 godina Hrvatskog Caritasa, a sljedeće će se navršiti desetljeće otkako ste na dužnosti ravnatelja. Raste li ili opada broj potrebitih?

Prije svega zahvaljujem što ste iskazali interes za ovo područje. Na vaše pitanje moram odgovoriti nažalost potvrdno. U novije vrijeme sve je više potrebitih ljudi, sve je više specifičnih, posebnih kategorija. Možemo govoriti o suvremenim, novim oblicima siromaštva, o urbanom siromaštvu, s kojim se naši građani, vjernici, ljudi, susreću u hrvatskome društvu.

Hrvatski Caritas nešto je stariji od 25 godina. Naši su biskupi već 1989, kad se naziralo proljeće demokracije, osnovali odbor za Caritas Biskupske konferencije Jugoslavije i već je tada otvorena mogućnost da neki biskupijski Caritasi nanovo zažive. Podsjetio bih da je za vrijeme komunističkog razdoblja djelovanje Caritasa bilo zabranjeno. Zagrebački Caritas djelovao je u ilegali, iako je njegovo djelovanje, s obzirom na potrebu, bilo prešutno odobreno. On je na neki način bio hrvatski ili u ondašnjim okolnostima jugoslavenski Caritas. Pokrivao je široke potrebe i područje potrebitih diljem ondašnje države. Vrlo važnu ulogu imali su i naši iseljenici, osobito preko monsinjora Vladimira Stankovića. On je napravio most između iseljene i domovinske Hrvatske, koji se posebno manifestirao poslije, za vrijeme Domovinskog rata i ratnih zbivanja, kada je hrvatski Caritas zaživio u punom smislu riječi i na taj način dobio puno svoje značenje. Tada su u Hrvatskoj bili brojni prognanici i izbjeglice iz susjedne Bosne i Hercegovine, kao i iz susjedne Republike Srbije (posebice iz Srijema).

U kakvu su vam sjećanju ostali ti ratni dani i Božići?

Zanimljivo je da tada, iako je bio rat, hrvatski čovjek nije osjetio neimaštinu. Naše trgovine nisu bile zatvorene, nisu bile prazne, za razliku od vremena iz komunističkoga razdoblja kad su vladale nestašice. Iako su bile ograničene mogućnosti, u ratno vrijeme ni u čemu nismo materijalno oskudijevali. Tu je darežljivu pruženu ruku činilo upravo naše iseljeništvo, a veliku su nam pomoć uputili i brojni susjedni Caritasi, posebno iz Njemačke, Austrije, Italije, Mađarske i dr.

Kada je počela vaša aktivnost u Caritasu?

Moje aktivnosti u Caritasu počele su za vrijeme studijskih dana, kao bogoslova. Budući da sam svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, jedne od biskupija koja je velikim dijelom doživjela ratna stradanja, moj prvi kontakt bio je s Caritasom koji je imao sjedište u Đakovu, gdje smo kao bogoslovi bezbroj puta priskakali u pomoć u istovarivanju pristigle humanitarne pomoći i pri drugim karitativnim aktivnostima. Evakuacije zarobljenika i stradalih u ratu, ranjenika, velikim je dijelom išla preko Đakova, gdje je bila organizirana privremena bolnica. Mi bogoslovi često smo se skrbili o ranjenicima i nosili ih u tu privremenu bolnicu, gdje su ih liječnici zbrinjavali. Svi su biskupijski Caritasi u tim trenucima dali nadljudski doprinos da se pomogne čovjeku u potrebi. Nije bilo jednostavno gledati prognanika koji je u jednom trenutku ostao bez igdje ičega. Ali čovjek je u Hrvatskoj pokazao širinu i otvorenost. Brojne su obitelji i brojni prognanici bili smješteni po našim obiteljima, na prostorima koji nisu bili okupirani. Tu je ljepota. U iskustvu zajedništva i supatnje s onim ljudima koji su neposredno iskusili strahote rata.

Što hrvatski Caritas danas znači za hrvatsko društvo?

Hrvatski Caritas zajedno je s brojnim biskupijskim Caritasima, a isto tako brojnim inozemnim Caritasima, obavio veliku ulogu pomažući ljudima u obnavljanju njihovih obiteljskih domova, župnih crkvi i pastoralnih centara nakon rata. Odrađeni su brojni programi i projekti pomaganja ljudima u njihovoj revitalizaciji pokretanja određenih malih socijalnih poduzeća, poljoprivrednih zadruga i ostalih segmenata. Neki su opstali na tržištu i danas su gospodarstvenici. Ključna im je bila inicijalna pomoć Caritasa. Početkom 2000-ih, Hrvatski Caritas okreće se novim potrebama i formiranju volonterijata, školovanju i odgoju brojnih osoba koje će pomalo preuzimati pozicije u Caritasima diljem Hrvatske. Jedan od tih projekata bila su bračna i obiteljska savjetovališta. Ona pokušavaju obiteljima koje se nalaze u određenim krizama, problemima, potrebama, dati svojevrsnu pomoć da se, koliko god je moguće više, obitelji spase i pokušaju obiteljski život kvalitetnije živjeti. U novije vrijeme naglasak se stavlja na ujednačavanje praksi pružanja pomoći i digitalizacije sustava, kao što je sustav e-caritas.

I ovoga adventa provodite tradicionalne akcije Za 1000 radosti i Nedjelja Caritasa. O kakvim je projektima riječ?

Evo punoljetni smo. Osamnaest nam je godina tek, a program Za 1000 radosti postao je prepoznatljiv na razini cijele Hrvatske. Usmjeren je na korporativne sustave u hrvatskome društvu, da potrebitima doniraju sredstva koja su namjeravali potrošiti na domjenke i promidžbene proizvode. Usmjerili smo se također prema školskoj populaciji, gdje imamo i odgojnu dimenziju. Želimo potaknuti kod mladih ljudi prepoznavanje potrebitih u svojoj sredini. Konkretno, u svome razredu, svojoj školi, u mjestu u kojem žive i da kroz prikupljanje određenih pomoći i sami mogu biti pokretač dobra unutar sebe i unutar struktura u kojima žive i djeluju. Iza nas je i tradicionalna Nedjelja Caritasa, kao i također već punoljetna akcija prodaje božićnih drvaca na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Oni koji nisu mogli kupiti drvce, donacijom i pozivom na broj telefona 060 9010 još mogu dati konkretan doprinos potrebitim obiteljima. Sredstva koja se prikupe usmjeravamo prema našim zaista najpotrebitijim obiteljima različitog spektra, obiteljima u kojima je prisutna bolest, neimaština ili druge nevolje. Pokušavamo im pripomoći i dati im novi motiv i novo svjetlo te pokazati da i u tim trenucima nisu sami i zaboravljeni, nego da smo uz njih.

Nedavno ste se uključili i u akciju za pomoć Albaniji nakon potresa.

Istoga dana nakon razornog potresa koji se dogodio u Albaniji upućen je apel Caritasa Albanije na koji su svi Caritasi dužni odgovoriti prema mogućnostima. Dakle, izravnim pomoćima koje mogu pružiti, bilo u financijskom ili nekom drugom obliku materijalne pomoći. Brzo se djeluje, mi smo odmah reagirali s našom pomoći. Isto je tako bilo i za vrijeme migrantske krize. Ključnu ulogu u cijeloj toj priči, uz državne strukture, imao je Hrvatski Caritas zajedno s biskupijskim Caritasima. Konkretno ovdje mogu govoriti o Caritasu Đakovačko-osječke nadbiskupije, dijelom Varaždinske i Sisačke biskupije i dijelom Caritasu Zagrebačke nadbiskupije, koji su izravno djelovali ondje gdje su bile prijelazne rute, preko kojih su migranti prelazili prema krajnjim odredištima, a to je Njemačka ili već neke druge ciljane zemlje prema kojima su išli. Ovdje moram istaknuti veliku i važnu ulogu volonterijata. Hrvatski Caritas i biskupijski Caritasi malo bi toga mogli odraditi da nemaju podršku i veliku pomoć brojnih volontera koji su pružili svoje ruke i dali sebe, svoje vrijeme na raspolaganje Caritasima da bi mogli odraditi tu veliku misiju pružanja konkretne pomoći potrebitom čovjeku.

Migrantska kriza koju spominjete naišla je na različite reakcije u hrvatskoj javnosti. Kako vi na to gledate?

Sjetimo se onih slika snijega, blata i brojnih promrzlih ljudi. Caritas je tu dao velik doprinos. Ovdje se ne referiramo na neka druga pitanja koja su povezana s migrantskim pitanjem, nas isključivo zanima karitativna odnosno humanitarna dimenzija. Sva druga pitanja prepuštamo drugim čimbenicima u društvu da ih propituju i donose mjere koje smatraju da su primjerene.

Iz godine u godine božićna se drvca i dekoracije po našim gradovima postavljaju sve ranije, a adventskih je kućica sve više. Kako da vjernik u vremenu hedonizma i potrošačke groznice ostane vjeran kršćanskim vrijednostima? Kako duh postaviti ispred materije?

Svi smo zapljusnuti agresivnim pristupom marketinga. Raznim manifestacijama, adventima, anticipiraju se već one stvari koje će tek uslijediti svetkovinom Božića. Pomalo se gubi smisao pripreme za taj veliki događaj utjelovljenja Božjega Sina i njegova dolaska među nas. Bog, koji je stvoritelj univerzuma, želi doći u našu malenost. Kako je papa Franjo to slikovito rekao kroz nedavno apostolsko pismo O značenju i vrijednosti jaslica. Upravo je htio posvijetliti da mi pripremom i postavljanjem jaslica činimo suvremenu evangelizaciju, jer želimo se poistovjetiti s evanđeoskim događajima i sebe inkulturirati u tu stvarnost. Ili, naše stvarnosti inkulturirati u događaj evanđelja. Vjerujem da se sjećamo jaslica koje su bile prije koju godinu izložene u gradu Zagrebu. Autor je pokušao predstaviti svoju viziju jaslica uz događaj rođenja Sina Božjega da će slavne i poznate osobe kao i silnici ovoga svijeta prignuti svoje koljeno pred Spasiteljem svega svijeta. Tu su se mogli vidjeti npr. sportaši, znanstvenici, sveci poput sv. Majke Terezije, koja je slika dobrote i služenja, sv. Ivana Pavla II, ali tu je bio, čini mi se, i Lenjin. Bili su predstavnici različitih skupina iz nedavne povijesti koji baš nisu bili naklonjeni Isusu Kristu, koji će ipak u jednom trenutku također kleknuti pred njim, Spasiteljem svijeta. Dakle, evangelizacijska dimenzija trajno je prisutna. Vjerniku je u vremenu u kojem živimo teško odskočiti od stvarnosti koja mu se nameće i živjeti drugu stvarnost u kojoj bi trebao biti. Ali molitvom, postom, kroz neke oblike žrtve, evo i sudjelovanjem na misama zornicama, želimo se pripraviti za događaj Isusova rođenja koji upravo slijedi. Ima mnogo onih koji tako nastoje pripraviti se na Božić.

Predvodeći misu na Bleiburgu ove godine poručili ste da je to mjesto na kojemu se čovjeku uzelo pravo na dostojanstvenu smrt i da svaka žrtva zaslužuje naše poštovanje i našu molitvu „pripadala ona bilo kojem narodu, bilo kojoj vjerskoj zajednici, bilo kojem političkom uvjerenju“. Zašto žrtve iz Drugoga svjetskog rata i poraća danas nemaju pravo na dostojanstvenu smrt i pijetet?

Crkva po pitanju žrtava nikada ne pravi razliku. Ona cijeni i vrednuje žrtvu u samoj svojoj biti. Crkva je u hrvatskom društvu često prozivana zbog pitanja komemoracije žrtava Jasenovca ili nekih drugih događanja i stradanja drugih naroda. Htio bih podsjetiti čitatelje da Crkva u hrvatskom narodu, konkretno Požeška biskupija, predvođena biskupom Škvorčevićem, ima ulogu u komemoraciji žrtva logora Jasenovac. To se događa na svaki Žalosni petak. To je petak prije Cvjetnice, kad se okupljaju vjernici okolnih dekanata koji hodočaste u župnu crkvu i tamo slave euharistiju u zajedništvu s biskupima metropolije i svim drugim biskupima. Moli se za sve umorene žrtve na tome mjestu i na drugim mjestima stradanja. Ne samo za žrtve logora u Jasenovcu, nego i sve druge žrtve.

Pitanje Bleiburga vrlo je složeno. Bleiburg kao pojam postao je sinonim stradanja hrvatskog naroda i drugih pripadnika koji su bili u tome zbjegu. On u sebi simbolizira sve one hude jame i mnoga druga stratišta, od Slovenije do svih onih zadnjih mjesta stradavanja, gdje su stradali ljudi, nevini smaknuti i ubijeni, za čija se mjesta stradanja još ne zna. Kroz niz desetljeća nije se smjelo o tome govoriti. Crkva čuva spomen na sve te žrtve i želi za njih moliti te upravo činom komemoriranja iskazati pijetet i osvješćivati dimenziju žrtve i prešućenih istina s kojima se, nažalost, u Hrvatskoj još nismo stvarno suočili, niti se znamo nositi. Zabrinjava činjenica da su se neke strukture pobrinule i izmanipulirale kontekst obljetnice tragedije Bleiburga te je otišlo toliko daleko da je hrvatskim biskupima bilo uskraćeno slaviti euharistiju na ovogodišnjoj komemoraciji. Bila je to još jedna zločesta igra sa žrtvama kao i s osjećajima njihovih potomaka. Hvala Bogu, prošlo je sve mirno i dostojanstveno, rekao bih kao i svake godine.

Koji su još vaši dojmovi s ovogodišnje komemoracije?

Promatrao sam sve te ljude, kao i prijašnjih godina, i prepoznao sam u njima upravo želju za istinom i molitvom. Nema tu nikakve mržnje ni osvete. To su mahom ljudi koje je povijest u tom trenutku tragično obilježila jer su im nestali njihovi preci te nikad nisu saznali gdje su završili. Oni imaju pravo na istinu, kao i svaka druga žrtva, patnik u bilo koje vrijeme, bilo u vrijeme rata ili u poratnom razdoblju. Država je dužna osigurati mehanizme i doći do istine, lišene svih ideologija i svih interesnih skupina koje bi htjele zatamniti tu istinu. Svako dalje odgađanje suočavanja s ovim pitanjem stvara još dublje podjele u hrvatskom društvu. Prevelika je cijena plaćena da bi se netko poigravao s istinom i emocijama i kao Pilat prao ruke.

Na početku razgovora rekli ste da je za vrijeme Domovinskog rata u našem narodu vladalo zajedništvo. Zašto smo danas toliko podijeljeni?

Mislim da nam u novije vrijeme ponestaje istinskog zajedništva, istinskog povjerenja jednih prema drugima. Kao da se čovjek od čovjeka pomalo udaljio. Imam dojam da su tomu veliki doprinos dali i mediji, upravo šireći neku paranoju i pojave koje, ne mogu reći da ih nema, ali koje nisu tako bitne da bi ljudi bili podijeljeni. Kao da se mediji natječu u toj misiji. Stvorena je umjetna podjela koja je nezdrava i neobjektivna. Danas je zato zadaća svih u društvu, prvenstveno političara, ali i nas svećenika i drugih čimbenika Crkve, svih vjernika, da smirujemo takve tenzije koje su često stvorene sa svrhom da se društvo destabilizira i da zavlada kaos. U Hrvatskoj nije sve baš tako crno. Mnoštvo je svijetlih i dobrih primjera na brojnim područjima. Upravo svijetle primjere treba isticati i ljude hrabriti.

Nedavno je obilježena prva godišnjica Hrvatske katoličke mreže koje ste ravnatelj – je li se umrežavanje HKR-a i IKA-e te osnivanje internetskog portala pokazalo uspješnim modelom?

Sve veći broj slušatelja Hrvatskog katoličkog radija te trostruki rast čitatelja vijesti IKA-e i portala HKM-a potvrđuje da smo krenuli dobrim putem. I biskupi, kada su donosili odluku prije nekoliko godina, upravo su išli za tim ciljem da postojeći mediji trebaju bili učinkovitiji kako bi obavili svoju temeljnu misiju zbog koje jesu, a to je evangelizacija. U ostvarenju te temeljne misije, sve sastavnice dobro su prihvatile integraciju te jedni druge potpomažu. Ovom prigodom htio bih zahvaliti svima u tome nizu, jer su dali i uložili sebe i svoj trud, rad, da bi upravo taj projekt još bolje zaživio. Danas imamo tridesetak redovnih zaposlenika, pedesetak stalnih suradnika i stotine vanjskih suradnika. Glavni je urednik Siniša Kovačić, koji i dalje nastoji još više integrirati cijeli sustav i upravo onu misiju koju smo dobili reinterpretirati, odnosno različite sadržaje prilagoditi za različite skupine.

Hrvatskom katoličkom radiju ove je godine predsjednica dodijelila Povelju Republike Hrvatske, a tu su i priznanja struke. Kako vi gledate ulogu HKR-a?

Veseli nas da naš rad prepoznaje hrvatsko društvo u cjelini. Uz priznanje predsjednice, koje ste spomenuli, HKR je nedavno dobio i nagradu Hrvatske udruge radijskih nakladnika za najbolju internetsku stranicu. Prepoznali su kvalitetu i sadržajni oblik koji nudimo i to nas u svakom slučaju veseli. To nas potiče na još veću ozbiljnost, veću zauzetost. Ne radi nas samih, nego onih zbog kojih postojimo, a to su naši slušatelji, čitatelji, pratitelji.

Unatoč inovativnim novim platformama sadržaji Hrvatskoga katoličkog radija baštine tradiciju ozbiljnoga i analitičkog novinarstva kakvo danas izumire. Obrađujete i teme iz kulture i umjetnosti.

Rekao bih da to izvire iz činjenice da smo neprofitan radio. Nije nam u interesu profit u materijalnome smislu. Ali u duhovnome, rekao bih i u narodnom, itekako nam je to u interesu. Da se upravo one vrijednosti koje njeguje naš narod promoviraju putem Hrvatskog katoličkog radija i društvenih mreža. Trudimo se maksimalno na tome planu dati svoj doprinos i pratiti sva relevantna područja, kako na crkvenom, tako i na društvenom području. U tom smislu velik prostor dajemo redakciji kulture HKM-a. Smatramo da kultura ima vrlo važno mjesto i ulogu u širenju Radosne vijesti. U konačnici, cijela naša kultura u najvećem je segmentu obilježena kršćanskim identitetom. Također, svojim programima želimo biti i most prema našim sunarodnjacima u BiH i Republici Srbiji. Isto tako želimo biti most prema brojnim našim iseljenicima, kako onima iz ranijih vremena, tako isto i onima koji su otišli – iselili se u novije vrijeme.

Sve sastavnice HKM-a sada djeluju zajedno u zgradi HBK na Ksaveru. Tko je još osim novinara sada stanar? Ima li planova za širenje djelatnosti i u kojem smjeru?

Do 2011. različiti su uredi HBK zajedno s tajništvom i brojnim ustanovama koje postoje unutar HBK, kao što je Katolički radio, Hrvatski Caritas, Misijski ured, Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve ili Hrvatski institut za liturgijski pastoral i dr. bili dislocirani na različitim adresama diljem Zagreba. Svatko je, uvjetno rečeno, radio za sebe. Izgradnjom nove zgrade svi smo smješteni pod jedan krov, pod jedinstvenu koordinaciju, i na taj način bolje i kvalitetnije izvršavamo svoju misiju u službi Crkve. Uz postojeće sastavnice Hrvatske katoličke mreže cilj nam je u što skorije vrijeme pokrenuti i televizijski studio za vlastitu produkciju.

Bliži se Božić. Kako su izgledali vaši blagdani koje ste tijekom djetinjstva provodili s obitelji u Slavoniji, a kako izgledaju danas?

Ja sam dijete Hrvatskoga proljeća, bilo je malo drukčije u onom razdoblju. Bile su skromnije mogućnosti, ali su se u našoj obitelji običaji čuvali. U današnje vrijeme nije jednostavno čuvati tradicije i običaje, ali je važno upravo ono što je Papa nedavno, šaljući pismo Admirabile signum, rekao. Važno je čuvati tradicije i običaje jer prenose vjeru novim naraštajima, a vjerujem i produbljuju vjeru odraslih. Moj pristup danas prema, primjerice, jaslicama, nije možda onaj iz djetinje dobi, ali drukčije pristupam otajstvu koje se ozbiljuje kroz sam čin postavljanja jaslica. One žele staviti u zbiljnost, u stvarnost suvremenog vremena u kojem živimo, pa tako i mene, suvremenog čovjeka sa svojim izazovima i pitanjima, pa i davanja odgovora na konkretno pitanje samog utjelovljenja Božića u mojoj stvarnosti, mojoj osobnosti i, rekao bih, mojoj duhovnosti.

Kako prosječan svećenik provodi božićne blagdane?

U ovom trenutku mislim na kolege svećenike. Većina svećenika u razdoblju došašća najviše je zaokupljena zornicama, ispovijedima vjernika kao i posjetima našim starim i bolesnim osobama. I na taj način duhovno pripremaju svoje vjernike na svetkovinu Božića. Svećenici sjede satima i satima, vrlo često u hladnim crkvama, i ispovijedaju vjernike. Ohrabruje činjenica da mladi rado pristupaju sakramentu pomirenja. Onda dolazi sama svetkovina Božića, od polnoćke, dnevne mise, večernje mise. Nakon toga blagoslov obitelji. Tu se svećenik, posebno župnik, izravno susreće u obiteljima sa zbiljom njihova svakodnevnog života. Nije to ono što se predstavlja prema van, bitno je drukčije. Različite su situacije iz kuće u kuću, iz stana u stan. Dani i tjedni pohoda obiteljima jako troše, a istovremeno obogaćuju mene kao čovjeka i svećenika. Za mene osobno iskustvo blagoslova jest iskustvo susreta s konkretnim obiteljima, pojedincima, mladima i starima, bolesnima, siromašnima i zaboravljenima. To je zaista bogato iskustvo koje me kao svećenika stavlja u realnost i zbiljnost života: od ekonomskih (ne)prilika, od onih lijepih i radosnih susreta, do žalosnih trenutaka… Mnoštvo raznovrsnih čimbenika od kojih je život zaista satkan. Sve je to slika ili prikaz živ(otn)ih jaslica pojedinaca, naših obitelji ili svih nas zajedno.

Što biste o Božiću 2019. poručili potrebitima, a što cjelokupnoj hrvatskoj javnosti?

Papinu pismu, koje sam već spomenuo, o značenju i vrijednosti jaslica, posebno me se dojmila rečenica: „Stvoritelj univerzuma spušta se u našu malenost.“ Toliko je različitih prikaza jaslica. Česti su primjeri bijednih štalica, oskudnih jaslica, životinja oko jaslica, slike siromaštva i jednostavnosti u koje ulazi Spasitelj svijeta. Sve to indirektno naše misli upućuje na skromnost. I baš on, koji je stvoritelj cijelog svijeta, u jednom trenutku ulazi u našu stvarnost i postaje čovjekom da bi nas otkupio, da bi nas spasio. Upravo jaslice koje imamo u našim domovima i crkvama po sebi su poziv da doživimo i opipamo siromaštvo koje je Božji Sin izabrao za sebe u svom utjelovljenju i tako nas eksplicitno kao vjernike, kao pojedince, poziva da ga slijedimo na putu poniznosti, siromaštva, samoodricanja. To je poziv da ga upoznamo i milosrdno mu služimo u braći i sestrama kojima je pomoć najpotrebnija.

U tom duhu poštovanim čitateljima, njihovim obiteljima, posebno onima koji su siromašni, bolesni i napušteni, i svim ljudima dobre volje, želim sretan Božić i blagoslovljenu novu godinu.