Svečano liturgijsko slavlje predvodio je riječki nadbiskup koadjutor Mate Uzinić. Suslavili su župni upravitelj vlč. Mario Frlan, župni vikar vlč. Hrvoje Mandić,  vlč. Jaroslav Wilczynski, vlč. Pave Điko, vlč. Ivan Peranić i fra Ivan Gavran. Kako se toga dana inače slavi spomendan sv. Josipa Radnika, tijekom slavlja mons. Uzinić blagoslovio je novi kip toga sveca, koji krasi novovinodolsku župnu crkvu.

U homiliji nadahnutoj naviještenim liturgijskim čitanjima, osobito evanđeoskim ulomkom (Iv 21, 1 – 19) o lađi koja se u noći otisnula na more sa sedmoricom apostola, rekao je da su samo nekima imena navedena, ali ne Filipu i Jakovu, no može ih se prepoznati.

Za to postoji više razloga, kazao je mons. Uzinić. Kao prvi naveo je da broj sedam koji se spominje, simbolizira puninu. Na toj Petrovoj lađi, koja simbolizira Crkvu, prisutni su svi Kristovi učenici. Ona je i naša „lađa“ – poručio je propovjednik.

Kao drugi razlog naveo je povezanost Filipa i Jakova s onima kojima se imena navode u evanđeoskom ulomku. Pojasnio je da je Filip bio jako povezan s Natanaelom, odnosno Bartolomejom, učenikom kojega je potaknuo potražiti Isusa. Vjerojatno je i Bartolomej njega pozvao na more u lađu. Osim toga, Filip je, kako stoji u Evanđelju po Ivanu, onaj koji nekoliko puta traži „da vidi“ ili je posrednik „da bi se vidjelo“. O tomu svjedoče brojni primjeri, među kojima i onaj kada Filip kaže Natanaelu: „Pronašli smo Onoga o kojemu su pisali Zakoni i proroci, Isusa iz Nazareta, sina Josipovog“ (Ivan 1, 45).

Među učenicima na lađi može se prepoznati Jakova (mlađi) Alfejevog, za kojega se kaže da je „brat Gospodinov“, Isusov rođak. On je imao istaknuto mjesto biskupa Jeruzalema. Bio je vrlo ugledan i pitalo ga se o mnogim stvarima. Uspio je postići kompromis u prvoj Crkvi kada se vodila rasprava između kršćana i židova, kršćana i pogana. Međutim, osobito je poznat po svom pismu, odnosno po svojoj poslanici. Polazeći od Isusovog govora o blaženstvima, kroz jedan vrlo naglašeni socijalni pristup, daje smjernice prvoj Crkvi, ali i današnjim vjernicima, kako u konkretnim životnim okolnostima i u pogledu otvorenosti za druge, vlastitu vjeru treba pretvoriti u konkretna djela – ne ostati samo na teoriji, nego vjeru pretvoriti u praksu.

Kroz te svoje poglede i razmišljanja mogli bismo ga prepoznati i kao učenika kojega je Isus posebno ljubio – rekao je mons. Uzinić. U nastavku je poručio župljanima da nije dovoljno na toj „lađi“ prepoznati imena zaštitnika njihove župe, nego od tih učenika učiti kako živjeti svoju vjeru.

Potrebno je posvijestiti si da smo svi na toj „lađi“ koja, da bi postigla zbog čega ju je Krist ustanovio, mora prepoznati Krista na obali, čuti njegove riječi, činiti ono što on čini, razgovarati s njime, blagovati ga na euharistiji, jer samo tako možemo činiti ono na što nas Gospodin šalje. „Ono što je važno uočiti jest da je to jedno od očitovanja Isusa. To omogućava susret s Kristom uskrslim kako bismo s tom sedmoricom na lađi i mi mogli biti svjedoci Isusa Krista i njegova uskrsnuća. To je polazište. Mi na toj lađi trebamo, prije svega, ponovno otkriti da je Isus Krist Gospodin, da je Uskrsnuli Gospodin koji je identičan onome Isus koji je hodao zemljom, činio dobro, propovijedao evanđelje.“

Predslavitelj je podsjetio da je na početku Isusovog javnog djelovanja još jedna lađa otišla u noć i vratila se bez ulova. I tada se dogodio preokret nakon susreta s Isusom – dogodio se čudesan ulov. U oba slučaja dogodilo se poslanje. Nadbiskup je pojasnio da se u prvom slučaju dogodilo poslanje „ribara ljudi“ – u ime Isusovo krenuli su u svijet spašavati ljude iz situacija u kojima se umire. Postavljati ih u ozračje Božje ljubavi i milosti u kojima čovjek može jedino istinski živjeti.

U naviještenom evanđeoskom ulomku poslanje se otkriva kroz dijalog Petra i Isusa. Krist Petru, ali i svima nama, želi poručiti što nam je Bog učinio. Bog je Petra ljubio, oprostio mu tri pada. On i nas ljubi. Bog nas ljubi prve. Želi nam se poručiti da smo od Boga ljubljeni da bismo na tu Božju podlogu ljubavi mogli odgovoriti ljubavlju prema Bogu, ali koja se ne zaustavlja na tome da samo ljubimo Boga, nego da se ta ljubav nastavlja u konkretnom poslanju kojega nam Bog daje – pojasnio je mons. Uzinić.

Podsjetio je na pitanje koje je Isus uputio učenicima: „Ljubiš li me više..? ‚Više‘ – to je ono što čini razliku od pravog kršćanina, od onoga koji je to samo na papiru. To ‚više‘ čini pravu razliku onoga koji jest svetac i onoga koji to neće nikada biti. Ljubiti ‚više‘ znači ljubiti Krista na način na koji je on ljubio nas“, poručio je mons. Uzinić.

Podsjetio je na Petrovu mučeničku smrt kada je u Rimu raspet naopako iz ljubavi prema Kristu. Slično se dogodilo Filipu, ali i Jakovu kojega se još naziva Pravednikom jer je ono što je govorio, doista živio. To su prepoznali i njegovi neprijatelji, ali ih to nije spriječilo u nakanama da ga ubiju. Isto se mora dogoditi i nama, odnosno moramo „svakodnevno umirati“.

To svakodnevno umiranje mons. Uzinić pojasnio je osobnim svjedočanstvom rekavši da je, nakon što mu je papa Franjo uputio poziv o službi nadbiskupa u Riječkoj nadbiskupiji, Svetome Ocu u pismu pokušao objasniti zašto taj poziv za njega „nije dobar“. Papin odgovor bio je da se „prepustim ići onamo kamo neću“ i došao sam tu.

Važno je, iako to sa sobom nosi mnogo poteškoća, izazova, pustiti vodstvo Gospodinu, da nas vodi po Duhu Svetom. Apostoli kažu da su svjedoci uskrsnuća i na tom tragu važno je prepustiti Duhu Svetom voditi nas onamo ‚kamo nećemo‘ jer to je način da pokažemo da prepoznajemo Krista uskrsnuloga i ispovijedamo vjeru u njegovo uskrsnuće i tu vjeru pretvaramo u konkretna djela ljubavi prema bratu čovjeku i onima kojima smo poslani, poručio je mons. Uzinić. „To je činio sv. Petar i to su činili i vaši zaštitnici. To učinimo i mi da bismo mogli postati sveti jer to je sveopći poziv na koji smo pozvani.“