Evanđeoski odlomak dana donio je Isusovu prispodobu o čovjeku koji je desetorici svojih slugu prije odlaska na put dao deset mna da s njima trguju, pa ih po povratku zatražio račun (Lk 19, 11 – 28), što je dubrovački biskup u propovijedi tumačio, a zatim je prispodobu povezao s poviješću hrvatskog naroda.

Izraelski narod je imao vrlo tešku povijest, kazao je na početku propovijedi. Dio te povijesti prenose starozavjetne biblijske stranice, a dio se dogodio i izvan svetopisamskog konteksta.

Jedna od takvih stranica je i ona koju je svojim životom ispisao Herod Veliki, nastavio je mons. Uzinić te je podsjetio da Herod Veliki nije ušao u starozavjetnu povijest, ali je obilježio početak novozavjetne povijesti u kojoj je ostao zapamćen kao vladar koji je vladao Palestinom u vrijeme Isusovog rođenja, ali i zločinac koji je, u pokušaju da ubije Isusa, ubio nevinu betlehemsku djecu. Jedna od posljedica njegovog vladanja bilo je izbjeglištvo Svete Obitelji, bili su migranti. Ta činjenica je više od samog događaja. Ona je i puna simbolike. Pa i poruka koja ostaju trajno aktualne.

Govoreći o Herodu Velikom, biskup je protumačio kako je Isus njegovu povijest i ono što je on činio uzeo kao temelj za prispodobu o deset mna. Naveo je i još neke podatke o Herodu Velikom. On je 70 godina ranije otišao u Rim da bi se iz njega vratio kao kralj Palestine i rimski vazal. I on je onaj, na što se aludira na dva mjesta u paraboli, koji je nemilosrdno pogubio one koji ga se, zbog njegove suradnje s Rimljanima. Jedna od njegovih značajki je bila i dobro ekonomsko upravljanje – najvrijednije djelo koje je u tom smislu napravio bio je Jeruzalemski hram Isusovog vremena koji se smatrao jednim od svjetskih čuda – pa se u tu povijest lako može uklopiti i deset slugu kojima je predao mne, a s njima i upravu u vrijeme svoje odsutnosti.

Vrlo je zanimljivo da je Isus jednog takvog čovjeka uzeo kao sliku da bi neposredno prije negoli će doći do Jeruzalema svojim učenicima koji su očekivali skoro Božje kraljevstvo, ali i svima nama, poslao važne poruke, primijetio je dubrovački biskup. Prije svega to je poruka kako trebamo živjeti u njegovoj odsutnosti.

Zbog toga svatko sebe može u ovoj paraboli prepoznati u slugama, a Isus je sebe na neki način stavio u onu sliku Heroda Velikoga. Broj deset je zaokružen broj, znači cjelinu. Parabola nam nije kazala kako su se ponijele sve sluge sa onim što im je povjereno, rekao je biskup, što znači da svatko od nas u ovu parabolu može uklopiti svoju osobnu povijest. Parabola je izdvojila prvu trojicu. Prva dvojica su uložili mne i oplodili s većim i manjim uspjehom. Treći je svoju mnu držao u rupcu i čuvao jer se bojao svoga gospodara koji je strog. I dogodilo mu se da umjesto da ju je uspio sačuvati na kraju je ostao bez nje.

Mons. Uzinić zatim se osvrnuo na Dan sjećanja. „Ako je Isus ovu parabolu složio na temelju povijesti vlastitog naroda, pretpostavljam da neće imati ništa protiv ako je danas upotrijebimo kako bismo kroz nju bacili pogled na našu vlastiti nacionalnu povijest.“

„Možemo je gledati kroz povijest zločina i u njoj otkriti Heroda Velikog i one koji su ga nasljedovali u zlu, zbog kojega su nevini bili ponovno ubijeni, među njima i nevina dječica – samo u Vukovaru 34, a sveukupno u  Domovinskom ratu 402 – i mnogi su, a u njima i s njima sam Isus, morali krenuti u izbjeglištvo.“ Prisjetio se i slika djevojčice sa suzama te staraca i starica sa zavežljajima u rukama napuštaju Vukovar ali i druga mjesta koja su bila okupirana. Neki su bili zarobljeni, neki nemilosrdno likvidirani, njih oko 450 u Vukovaru. I Škabrnja je simbol takvih stradanja, likvidacija nevinih, bez mogućnosti za bilo kakvu obranu. Svi su oni na taj način pridruženi nevinoj dječici i nemilosrdno likvidirani. Možemo se sjećati zločina. I onih koji su bili usmjereni i protiv ovoga Grada, dodao je.

Zatim je naglasio „da je bolje napraviti skok i sa zločina prijeći na paralelnu povijest koja se događala, a u kojoj možemo otkriti Boga koji nam je darovao zemlju za koju mi držimo da je najljepša na svijetu, uz napomenu da, kako je govorio Siniša Glavašević, zemlju odnosno grad čine ljudi  – to je naša dragocjena mna koja nam je svima jednako povjerena – i za koju su mnogi da bi je oplodili, učinili onakvom kakva treba biti, dali sve, pa i vlastiti život. To su žrtve Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika…, kao i sve vojne i civilne žrtve, ali i svi drugi koji su svojim marljivim i zauzetim radom za opće dobro u svojim zvanjima i zanimanjima ugradili svoje sposobnosti, mnogi i svoje živote, u našu slobodu i naš prosperitet. Uvjeren sam da su svi oni mogli čuti ove ili slične riječi u trenutku susreta s Gospodinom: ‚Valjaš, slugo dobri! U najmanjem si bio vjeran, vladaj nad deset gradova!‘ Jer život se samo gubeći dobiva. Onaj tko ga u rupcu pokušava sačuvati, neminovno će ga prije ili kasnije izgubiti.“

Mons. Uzinić potom je kazao da i u našoj povijesti postoji onaj treći sluga, sluga koji se u strahu i sebičnosti boji riskirati. Istaknuo je da ne želi izdvajati ovog ili onoga, niti upirati prstom u nekoga. „Znam da ih je bilo i da ih ima. To su bili svi oni koji su ulagali samo u sebe i sebe pokušavali sačuvati, neki bijegom u inozemstvo, drugi različitim mešetarenjem na štetu onih koji su im bili povjereni. Mnogi su profitirali u ratu, ali ne za one koji su im bili povjereni nego za sebe i svoj interes. To su oni koji, zarobljeni u korupcijsku mrežu i različite druge partikularne interese, to nastavljaju činiti. Ne želim upirati prstom, želim da se svatko od nas ispita je li on možda taj treći sluga. Nemojmo misliti da je to samo stvar ‚velikih riba‘. Tko nije vjeran u malome ni u velikom ne može biti vjeran.“

Nastavljajući svoje razmišljanje dubrovački biskup kazao je da je ono što se događalo u Vukovaru i cijelom Domovinskom ratu bilo veliko iskušenje koje je tražilo i veliko riskiranje. I skupa s tim je išao veliki dobitak. „Postao je to zahvaljujući onima koji se nisu bojali dati sve, uključujući i život“, ustvrdio je te je dodao da je i sadašnje vrijeme, obilježeno pandemijom covida-19, također vrijeme koje nosi sa sobom puno rizika. „I svatko tko riskira stavljajući sebe u službu drugih, ima šansu dobiti. I svi mi s takvima imao šansu dobiti. Ima i onih koji u strahu, pokušavajući sačuvati sebe ili sebi ugađati i svojim interesima i ne brinući se za druge, dovode u opasnost sebe i druge, i vrlo su blizu tome da iako će život sačuvati da ga u konačnici izgube.“

„Zato su nam potrebna sjećanja“, kazao je, „na žrtve Vukovara, Škabrnje, na žrtve Domovinskog rata, na sve one koji su riskirali, za koje se u onim trenucima – sjećamo se dobro toga – činilo da su gubitnici, ali jer su riskirali za prave vrijednosti, bili su i ostaju trajno pobjednici i kao takvi poticaj i primjer. I zato ih se sjećamo. Ne sjećamo se danas zločina i zločinaca. Sjećamo se žrtve i žrtava. I onih plodova koje zahvaljujući njima i njihovoj žrtvi baštinimo. I sjećajući se, učimo kako i sami trebamo živjeti želimo li da dar naše domovine ne ostane zavezan u rubac nego se obnovi. Zato je potrebno žrtvovati se, služiti.“

Na kraju propovijedi mons. Uzinić citirao je razmišljanje pape Franje o sjećanju iz nove enciklike Fratelli tutti.

„Bez sjećanja se nikad ne ide naprijed, ne raste se bez cjelovitog i prosvjetljujućeg sjećanja. Moramo održavati ‚plamen kolektivne savjesti, svjedočeći sljedećim naraštajima užas onoga što se dogodilo‘, koji ‚na ovaj način budi i čuva sjećanje na žrtve, tako da ljudska savjest postaje sve jača pred svakom voljom dominacije i uništenja‘. Same žrtve to trebaju – ljudi, društvene skupine ili nacije – kako se ne bi prepustile logici koja vodi opravdavanju odmazde i svakog nasilja u ime pretrpljenog velikog zla. Iz tog razloga ne mislim samo na sjećanje na strahote, već i na sjećanje na one koji su usred zatrovanog i korumpiranog konteksta uspjeli povratiti svoje dostojanstvo, odabirući i malim ili velikim gestama solidarnost, oprost, bratstvo. Vrlo je dobro sjećati se dobra.” (Papa Franjo, Fratelli tutti 249)

Liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti katedrali zbor pod vodstvom profesorice Maje Marušić i uz pratnju Marka Palčoka. Nakon mise uslijedilo je euharistijsko klanjanje.