Po dolasku u splitsku prvostolnicu započelo je misno slavlje blagdana koje je u Evanđelju opisano kao prikazanje djeteta Isusa u hramu. Tada su u malenom djetetu starac Šimun i proročica Ana prepoznali Boga. “Oni su bili prvi redovnici”, kazao je generalni vikar u propovijedi i pojasnio da su njihovi čitavi životi bili usmjereni na Boga i na služenje. I dok se kod Šimuna ta usmjerenost očituje u odnosu prema Duhu Svetome koji ga upućuje u hram, kod Ane se ta usmjerenost očituje u hvaljenju Boga zbog djeteta. Zanimljivim smatra da su Isus i Marija svoju zakonsku obvezu prikazanja djeteta mogli ispuniti i negdje bliže svom mjestu boravka, ali su ipak otišli u Jeruzalem. Time su htjeli pokazati da za njih vršenje Božje volje nije opterećenje nego radost. Oni su tu obvezu doživjeli kao nešto što ih posvećuje i uzdiže. I starac Šimun je, uzimajući Isusa u ruke, postao posvećen.

“I što je onda nama, nasljednicima Šimuna i Ane, činiti nego uzeti Isusa u ruke i posvetiti se? Ali te ruke ne smiju ostati zatvorene i škrte da bi uživale u samoposvećenosti i samodostatnosti. Ma koliko god bio pravedan, koliko god bio pobožan, kakve koristi od toga, ako Isusa ne donesem drugima, ako ne posvetim i druge? Posvećeni život je onaj koji prima posvetu i posvećuje drugoga, ne ostaje zatvoren u sebi. To je onda plodan život, onaj koji nastavlja lozu. Današnji je blagdan poziv da ponovo otkrijemo u čemu je pravednost, u čemu je bogobojaznost te da ponovno otkrijemo post i molitvu, ne radi posta i molitve, već radi Onoga prema kojem nas post i molitva vode – Isusa. Isus, mada nije rekao ni riječi, glavni je protagonist današnjeg evanđelja. Isus, makar ne govori fizičkim ustima, i danas u Crkvi govori kroz riječi koje čitamo. On je protagonist Crkve i Crkva je Njegova lađa, kako je rekao papa Benedikt XVI. na kraju svoga pontifikata. Crkva nije moja lađa, to je Kristova lađa! Krist je protagonist svakog života, a osobito posvećenog života. Mi bismo zbog toga trebali biti sretni i ponosni jer smo, kako je rekla Majka Terezija, olovka u Njegovoj ruci, a On je onaj koji piše. Isus naš život ispunja do kraja, jedino s Njim možemo svaku večer prije počinka izmoliti: ‘sad otpuštaš slugu svoga, Gospodine!'”, istaknuo je predvoditelj.

Na kraju propovijedi mons. Vidović zaključio je da život ispunjen radošću i zahvalnošću predstavlja najbolje mjerilo posvećenosti, najbolji navještaj i najbolje svjedočanstvo, „kada svijeća našeg života svijetli Isusovom svjetlošću“.