Mons. Želimir Puljić predvodio misu na spomendan sv. Vlaha u Chicagu

Na misi su koncelebrirali kustos hrvatskih franjevaca fra Marko Puljić te fra Antonio Musa i fra Gabrijel Škibola iz Župe sv. Jeronima.

U propovijedi je nadbiskup Puljić upoznao okupljene vjernike s nekim detaljima iz duge povijesti štovanja sv. Vlaha u Dubrovniku. Naveo je citat iz jedne kronike u kojoj piše: „Ništa ne smeta što su na moru gusari, a na suhu lupeži, kad se na našim brodovima vijori zastava sv. Vlahova, a naše blago je pod njegovom zaštitom.“

„Ovo povjerenje staro je preko tisuću godina i vezano je uz pobožnu legendu iz desetoga stoljeća (971.) kad je ‘biskup starac’ upozorio ‘dobroga i pobožnoga svećenika Stojka’ o namjeri Mlečana da pokore Dubrovnik“, kazao je nadbiskup.

Budući da im namjera i zasjeda nije uspjela, Mlečani su se „otisnuli na pučinu i pobjegli“, a Dubrovčani prepoznali u tom događaju „osobitu milost sv. Vlaha i odredili ga za svoga trajnoga Parca“, rekao je. U tom vidu blagdan sv. Vlaha imao je stoljećima „najvažnije mjesto u dubrovačkom državnom kalendaru“. A kipovi, slike, crkve i samostani dizali su se diljem Republike u čast biskupu i Parcu – sv. Vlahu.

Nadbiskup Puljić se prisjetio i jednog događaja iz nedavne prošlosti, iz 1992. godine kada je za svečanost sv. Vlaha iz Splita u opkoljeni Dubrovnik stigao katamaran s 12 hrvatskih biskupa na čelu s kardinalom Kuharićem. „To je bio najradosniji dan iz ratnog i poratnog vremena. Tada su štovatelji sv. Vlaha mogli u svojoj tužnoj sredini ugostiti dvanaest apostolskih nasljednika“, prisjetio se propovjednik. Tada je u katedrali otpjevana tek komponirana pjesma „Kad zazvone dubrovačka zvona i objave puku svome mir, sv. Vlaho skalat će se s trona pa s oltara na Stradun u đir“.

Pokojni maestro Đelo Jusić  uglazbio je tu pjesmu neposredno pred svečanost sv. Parca 1992. godine, a Tereza Kesovija ju je otpjevala pred brojnim vjernicima u dubrovačkoj katedrali. Bila je to ujedno i najava skorog oslobađanja Primorja, Župe Dubrovačke i Konavala od srpskih i crnogorskih okupatora. „I doista, za godinu dana pjevali smo u dubrovačkoj katedrali Te Deum, Tebe Boga hvalimo, za kraj ratnih operacija na dubrovačkom području, a svečanost je predvodio apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giulio Einaudi“, istaknuo je nadbiskup.

Kazao je i da se štovatelji sv. Vlaha, liječnika i Parca, nisu  umarali graditi brojne crkve, hospicije, orfanotrofije, bolnice i nahodišta, te razvijati osjetljivost za čovjeka, prirodu, okoliš i Boga Stvoritelja. Upravo onako kako stoji u himni „Čuj sveti Vlaho nas“ u kojoj je gospar Vinko Vilić povezao i umrežio: kamen i valove, hrid i slobodu, ljude, oltar i slavnu prošlost, barjaka vijor i zvona svečani zvuk. A on, naš mili Parac, čuvao je sve i bio posvuda prisutan, „na kuli, zidu i na vratima od Grada, u sto obličja sv. Vlaho vlada“, kako je pisao  Tonko Maroević. Naveo je i riječi akademika Luka Paljetka kojima on opisuje kako Parac dočekuje goste, bdije i čuva čeljad te s uzdignutom rukom pozdravlja i opominje.

„Eto, zato je ovaj starac, koji bradom miluje fortece, crkve, zvonike i oltare, ušao pod kožu svojih štovatelja. I postao milim savjetnikom: I onima koji se odgojem bave, kao i onima koji zemlju obrađuju, po moru plove, ili pak vode narodnu politiku. Svima je blizak i drag, jer je njihov Parac. A njegovi kipovi okrenuti pučini morskih valova, i nebeskih gromova i kiša, doimlju se kao kompas, gromobran i zaštita“, kazao je nadbiskup Puljić.

Nadalje je govorio o Festi sv. Vlaha kao „memoriji stoljeća“.  U tom vidu „Grad kamena i svjetlosti“, premda je bio izložen različitim utjecajima i vjetrovima, potresima i ratovima, bio je i ostao trajno „stamen i čvrst“. Ta, na njegovim kamenim kulama,  zidinama i zvonicima „nije bdjela samo snaga oružja, već misao i duh slobode“ koje je po mandatu one „više Instance štitila legija nebeskih anđela“ (papa Urban VIII). „Grad kamena i sna“ postao je stoga mjestom uspješnog prožimanja trajnih vrjednota vjere i kulture, i ona će stoljećima biti jamstvom njegovoga identiteta i opstanka, ustvrdio je.

„Stoga je festa sv. Vlaha ‘memorija stoljeća’, pa svake godine uz ovu dragu festu sjećanja naviru. Srce se puni zahvalnošću za darovanu slobodu, a ruke sklapaju na molitvu za sreću i blagoslov Gradu, Domovini i narodu hrvatskom; za buduća proljeća i stoljeća koja dolaze“, rekao je nadbiskup.

Razmišljajući o tome zašto štujemo i slijedimo savjete „mudroga Parca“, nadbiskup je istaknuo da je to zbog toga jer „ pomaže liječiti rane u našim  dušama, u obiteljskom okružju i u društvu. On nas uči kako strpljivo promicati radost, mir i ljubav, te njegovati poštovanje pred tajnom života. On nam pokazuje kako unijeti u svijet kulture, rada, škole, zdravstva i obavijesnih sredstava ono svjetlo božanske nade koja nam je po sv. Vlahu zasjala prije tisuću godina. A to je svjetlo zapisano u evanđelju, tradiciji i živoj predaji koja ima svoje središte i izvorište u Isusu Kristu koga valja bolje upoznati, žarče uzljubiti i vjernije nasljedovati. Pa onda s njime i po njemu preobražavati vrijeme, prostor i povijest sve do njezina ispunjenja u nebeskom Jeruzalemu“, kazao je nadbiskup.

Tijekom večeri predstavljena je i relikvija Isusove pelenice, jedan od bisera dubrovačke katedralne riznice. Ta se relikvija svake godine nosi u procesiji ulicama Grada na blagdan sv. Vlaha. Molitvom i zahvalnim sjećanjem svi prisutni prisjetili su se i nedavno preminulog potpredsjednika Kluba Dubrovnik i zauzetog župljanina hrvatske župe sv. Jeronima gospara Marka Paljetka.

Tjedan dana ranije, nadbiskup Puljić u istoj je  župi predvodio pučku misu na kojoj je Bogu zahvalio na 50 godina svoga svećeničkog i 34 godine biskupskog djelovanja. Tom prigodom govorio je o euharistiji koju slavimo kao o daru i otajstvu vjere, o biskupima koji imaju biti „vrli pastiri i učitelji povjerenoga stada“ te da su godišnjice ređenja dobra prigoda za izricanje „Bogu hvala“.