Župna crkva u Zatonu čiji je tlocrt u obliku križa,  izgrađena je 1670. nakon oslobođenja od Turaka. Produžena je 1870., a prema nacrtu zadarskog inženjera Ive Novaka proširena je u obliku križa 1969. godine s trokutastim zabatom nad ulazom.

Zaton je udaljen 15 km sjeveroistočno od Zadra čije se antičko naselje nalazilo oko stare crkve Sv. Andrije koju su 1646. zapalili Mlečani, kada su zapalili i obližnji 3 km udaljeni Nin.

Sadašnje naselje razvilo se nakon povlačenja Turaka u 17. st. upravo oko nove crkve Rođenja Blažene Djevice Marije. Uz obalu, zapadno od središta sela, sačuvani su ostaci kule izgrađene 1593. za obranu od Turaka.

Mons. Zgrablić podsjetio je na podatke povjesničara Carla Bianchija koji u knjizi ‘Kršćanski Zadar’ opisuje da je nakon požara u Ninu 1646. zapaljen i uništen i Zaton, kako se u njemu ne bi nastanili Turci koji su pustošili ninsko područje.

„Ostala je kula iz 12. st. s koje su Ninjani promatrali spaljeni zavičaj i pjevali tužaljke s najboljim željama i uvjerenjem da će se vratiti, što se i dogodilo. Nakon mira 1670., vratili su se mještani Zatona na svoje ognjište, sagradili kuće i na drugom mjestu, malo dalje od prvoga položaja, malo dalje mora i da budu sigurniji od gusarskih napada koji su ih prije uznemirivali, da budu bliže obradivim poljima, iz temelja su izgradili novu crkvu i posvetili je Gospi od Rođenja“, citirao je mons. Zgrablić povjesničara Bianchija.

„Dok se ponosimo našim precima koji su gradili i uzdržavali tu crkvu kroz proteklih 350 godina, želimo zahvaliti Bogu za njegovu ljubav i vjeru, žrtve i odricanja kojima je natopljen kamen te crkve i sve što je u nju ugrađeno. Ponos na pretke nije samo sjećanje na znane i neznane osobe iz obitelji Zatonjana. Ne dičimo se samo zdanjem crkve u obliku križa, nego puno više bogatstvom njihove vjere koje progovara kroz tu crkvu vodeći nas prema vječnosti“, poručio je mons. Zgrablić u propovijedi.

Istaknuvši da je ta crkva „vidljivo svjedočanstvo bogatstva zbiljnosti besplatnog dara milosti vjere koje su nam prenijeli naši stari“, mons. Zgrbalić je rekao: „Crkva je vidljiva, a zbiljnost vjere nevidljiva. Ako bogatstvo zbiljnosti vjere ne vidimo, to ne znači da je ono manje stvarno i manje važno. Dapače, sasvim suprotno. To znači da je ono toliko veliko da nas nadilazi. Znači da je veće od naših spoznajnih mogućnosti i od našeg srca da bismo ga mogli u njega smjestiti“.

Propovjednik je to usporedio sa suncem u koje ne možemo gledati ne zato što ga nema, nego zato što ga previše ima. „Svjetlo sunca jače je od onoga što naše oči mogu podnijeti i u što možemo gledati. Ali bez sunca ništa ne bismo mogli vidjeti. Bez svjetla život bi bio nemoguć i sve bi uginulo. To je naša vjera. Zbilja nevidljivoga, ali svjetlost bez koje ništa važno ne možemo posjedovati“, poručio je mons. Zgrablić. „Imamo zašto Gospodina blagoslivljati i njemu zahvaljivati – za tu crkvu na koju možemo biti ponosni, ali još više ponosni smo i zahvalni Gospodinu za darove koje nam je darovao, za bogatstvo koje ne vidimo a vječno je, neprolazno i pripada nama. Zbiljnost koju ne vidimo i naše istinsko, vječno bogatstvo i važnost ove crkve ne nalazi se u prolaznome i propadljivome, kako kaže evanđelist, što moljac i rđa nagrizaju, a kradljivci ga potkopavaju i kradu“, upozorio je koadjutor Zgrablić. „Veće bogatstvo te crkve je u onome što ne vidimo, nego u onome što vidimo u materijalnom obliku. Materijalno je podložno propadljivosti i prolaznosti. Naše najveće neprolazno blago je Isus Krist, Sin Božji. U crkvi je njegov dom, tu je njegovo radno mjesto. Tu je podijelio toliko milosti i utjehe. Preko Riječi Božje i mnogih propovijedi tu je otkrivao svoje i Očevo lice. Isus je smisao našeg života, tu je privlačio naša srca da se otvorimo neizmjernom bogatstvu. Tu se otkriva kao Gospodar pun blagosti i ljubavi prema svim generacijama, pa i nama“, rekao je mons. Zgrablić, naglasivši „da smo od Gospodina primili kao darove život, zdravlje, sposobnosti da možemo raditi“.

„Mi kao dobri ili loši upravitelji s time možemo samo raspolagati. Tolikim generacijama darovao je duhovne milosti po svetim sakramentima koje smo primili. Po krštenju smo postali dionici novog uskrslog Kristovog života. Učinio nas je živom Crkvom, naša duša postala je mjesto gdje Gospodin boravi. Kao živo kamenje postali smo udovi Kristovog uskrslog tijela. Mi smo živa Crkva koja hoda ovim svijetom. Po sakramentu potvrde Duh Sveti nas je osnažio da dublje prionemo u otajstvo smisla i punine života. Po daru euharistije neprestano se posadašnjuje otajstvo Božje ljubavi. Po sakramentu pomirenja uvijek iznova ulazimo u ljepotu Božjeg oproštenja i njegove bezuvjetne ljubavi“, rekao je mons. Zgrablić, upozorivši da naša vjera ne smije biti retorička, deklarativna.

„Vjeru ne smijemo svesti samo na riječi. Vjerovati znači slijediti Krista u ljubavi, vidjeti ono što Bog nama čini. Znati cijeniti i radovati se onome što je Bog nama već darovao. Znati prepoznati da je naš život postao živi hram Duha Svetoga. Činiti dobro kao što je Isus činio, da se slavi našeg Oca na nebesima“, rekao je propovjednik, istaknuvši da je naša dobrota očitovanje djelovanja Božjeg duha u nama.

„Ne smijemo biti uspavani, mlitavi vjernici. Naša vjera mora biti budna da možemo prepoznati Krista kad dođe ususret i pozove nas na gozbu vječnog života“, potaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da nam Krist i danas dolazi ususret u svetom činu euharistije činu kojeg nam je Isus darovao.

„Blažena Djevica Marija neka nam bude primjer i zagovornica da uvijek možemo Bogu reći svoje radosno Da. Neka nas Gospodin nađe budne u vjeri da bismo cijelu vječnost uživali u blagu iz prispodobe navještenog Evanđelja koje govori o nepropadljivom vječnom životu na nebesima“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Zatonski župnik Jerko Vuleta rekao je da se „sadašnji naraštaj  vjernika Zatonjana diči svojim precima koji su izgradili crkvu u kojoj su duše preko sakramenata primile tolike milosti i radosti u veselim i utjehu u tužnim prigodama“. U misi su suslavili i bivši zatonski i ninski župnik Šime Kevrić i vrški župnik Ivica Bašić.

Nakon mise, mons. Zgrablić predvodio je i svečanu procesiju s Gospinim kipom kroz središte mjesta, na početku koje su bili križ i crkveni barjaci.

U prezbiteriju zatonske župne crkve nalazi se veliki mramorni oltar, a oltarna pala prikazuje djevojčicu Mariju s njenim svetim roditeljima, Joakimom i Anom. U desnoj pobočnoj kapeli nalazi se oltar gdje se časti kip Gospe od Zdravlja s Djetetom Isusom u naručju.

Nakon mise, Zatonjani, među kojima su bili i iseljenici koji žive u Americi a ljeti posjete kraj svojih korijena, zadržali su se uz agape u dvorištu župne crkve za koji su župljani priredili domaće fritule i druge slastice.

Prostrano župno dvorište uređeno je i popločano prilozima Zatonjana iz župe i zatonskih iseljenika u svijetu.