Mons. Zgrablić predvodio proslavu svetkovine Uzašašća Gospodinova u Pakoštanima

Tragom Isusove riječi u navještenom Evanđelju: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta’, mons. Zgrablić je rekao da „prema tome, Isus nije otišao nego je ušao u novi, vječni, neprolazni, drugi oblik svoga bivstvovanja i prisutnosti među nama. Dok je Isus tjelesno boravio na ovoj zemlji, boravio je samo u onom mjestu i kraju gdje je bio, među ljudima u toj sredini. Ali, kad je Isus uzišao u zajedništvo Božje, kad je uzdignut na Nebo, kad ga je Bog uzdignuo na svoje dostojanstvo, Isus je ušao u novu stvarnost svoga postojanja, nije otišao od nas. Nije nas napustio. Nego je odsada još intenzivnije nazočan u našoj blizini, u našoj prisutnosti“, poručio je.

Istaknuo je da je Gospodin najuže povezan s ljudima. „Isusovo uzašašće na nebo i poslanje Duha Svetoga ostvaruje se i u životu svakoga od nas. Krist je došao kao naš Spasitelj, ali ne samo da hoda s nama na putu života, kao naša pratnja i pomoć. Nego, Krist je učinio još nešto mnogo više. Učinio je da nam daruje milost, dar Duha Svetoga, u sakramentima, da mi participiramo u njegovom životu, u njegovoj stvarnosti. U činu krštenja mi smo nakalemljeni na Krista, na njegovo uskrsnuće. Isusov novi život postao je naš život. To je naše spasenje.“

„Gospodin nam je darovao život kojega smrt i grijeh ne mogu uništiti. Ako je naš život spojen s Isusovim životom, Isusovo uzdignuće na nebo je i naše uzdignuće. I mi smijemo gledati sebe da smo uzdignuti u najveću čast i dostojanstvo Božje prisutnosti. Krist je svojim uskrsnućem i proslavljenim, uskrsnim tijelom, ušao u novi život i novo postojanje. To novo postojanje smo i mi primili. Vidimo gdje je naše mjesto, vidimo konačno odredište našeg života. Nismo izgubljeni na putu života, nismo u besmislu“, poručio je zadarski nadbiskup.

Kao što su i učenici bili gledali u Nebo kad je Isus uzašao, „i naše gledanje u Nebo nije isprazno gledanje u Isusa koji je nestao i nije rastanak s Isusom. Evanđelje kaže da su se apostoli, kad su se rastali s Isusom, radosni vratili u Jeruzalem. Kad se susretnemo s Isusom, rastanak nije odlazak, nije nestanak ni gubitak, nego ulazak u novo postojanje koje nas ispunja radošću i smislom života, novom i vječnom snagom koja nam je potrebna za naš život“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Propovjednik je podsjetio da 40 dana od proslave Uskrsa, činjenice da je Bog učinio nešto veliko, novo u svijetu, „u tom novom životu Bog je svoga Sina uzdigao na drugi, novi, drugačiji, proslavljeni, vječni život. Svi mi u tome sudjelujemo. Događaja Isusovog uskrsnuća ne spominjemo se kao da je iz prošlosti, nego to je proslava i našeg uskrsnuća, našega spasenja kojeg je Gospodin nama darovao.“

Značenje činjenice da je Isus bio uzdignut nadbiskup je pojasnio i u kontekstu toga što uzdignuće znači u Svetom pismu i gdje se u njemu koristi izraz uzdignuće. „Izraz uzdignuće osobito je snažan u Starom zavjetu gdje se koristio za nekoga u Izabranom narodu, kad je bio uzdignut na čast i dostojanstvo kralja; kad je osoba postala kralj, kad je primila ovlasti.

Isusovo uzdignuće znači da je Bog Isusa uzdigao na najveću moguću čast, najveće moguće dostojanstvo, i da je u njegovoj blizini, u zajedništvu s njime. Kristovo uzdignuće znači sjesti s desna Ocu, biti u ravni s Bogom. Krist je završio svoju ulogu i poslanje na ovom svijetu i vraćen je k Ocu. Ali, Isus u svome odlasku nije nikamo otišao, nego je to uzdignuće Isusov novi položaj, novi status“, pojasnio je mons. Zgrablić, podsjetivši na Isusovu riječ: „Kraljevstvo Božje je među nama“.

Nadbiskup je pojasnio i duh, značenje riječi, odnosno imena Teofil, koje sv. Luka spominje u Djelima apostolskim kad se obraća svome prijatelju Teofilu.

„I mi sebe možemo prepoznati u riječi teofil, da smo mi taj Teofil. Riječ teofil dolazi od dvije grčke riječi – theos što znači Bog, a philia znači ljubav. Dakle, onaj koji Boga ljubi. Naša vjera je odgovor da i mi Boga ljubimo. Kao što je sv. Ivan evanđelist svoj identitet prepoznao na način da, kada govori o sebi, ne izriče svoje ime, nego uvijek kaže ‚onaj učenik koga je Gospodin ljubio‘. On se u tome prepoznaje. I to je najvažnije – da je on učenik kojega Gospodin ljubi. Mi smo Teofili, Gospodin nas ljubi, tu je, s nama“, ohrabrio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je važnim da u svoju nutrinu primamo duha kojeg je Gospodin obećao dati svojim učenicima. Važno je da se to ne događa iz navike, kao da to rutinski isto činimo godinama, nego to se iznova, nutarnjim sadržajem, svaki put događa na drugi način.

Iako činimo istu gestu primanja Gospodinovog duha, to nikad nije isto, kao što to nikad nije isto u našim međuljudskim odnosima.

U našem odnosu s nekim, iz našeg srca svakog puta izlazi nešto novo prema toj osobi. Npr., dijete se uvijek zagrli na isti način, i naizgled, to je uvijek ista gesta. Ali, to nikad nije ista gesta, jer iz tvoga srca izlazi uvijek nešto novo – rekao je mons. Zgrablić.

Blago Božjeg zagrljaja na osobit način događa se u euharistiji, naglasio je. Ti zagrljaji su nam dragocjeni, važni i imaju moć, snagu i ljepotu da naš život učine božanskim životom, poručio je.

Isus je svojim učenicima rekao da će primiti snagu Duha Svetoga koji će sići na njih i da će mu biti svjedoci sve do nakraj zemlje. Kad je to rekao, Isus je bio uzdignut njima naočigled, oblak ga je oteo njihovim očima.

Naše srce je u Nebu kad smo s Gospodinom povezani u molitvi. „Kad god smo s Bogom, naše srce je u nebu. Mi intenzivno participiramo na događaju Isusovog uskrsnuća i uzašašća na nebo gdje je i naša narav i naša osobnost.

Što god nam se dogodilo u životu, ne bojmo se. Krist je pobijedio svijet! Krist nije udaljio nevolje, poteškoće, bolesti i smrt iz našeg života, ali je ušao u sve to. Sve to je preuzeo na sebe, da to sve preobrazi, da nas i kroz to uvede k Bogu. Da se ne izgubimo na putu života, nego da milina koju je Gospodin izlio na nas, bude snaga našeg života“, poželio je zadarski nadbiskup, potaknuvši vjernike da sve više postaju Kristovi.

„Kada sebe identificiramo s Kristom u našem načinu života, u postupanju kao što je Krist živio, bezuvjetno ljubeći svakoga; kada mi sve više imitiramo Krista i nasljedujemo ga, tada se u svojoj naravi još više uzdižemo Bogu i Nebo postaje naša domovina, već sada, na ovome svijetu, a jedanput uronjeni u puninu vječnosti“, rekao je mons. Zgrablić.

„Bog nam daje takvu ljepotu, dostojanstvo i uzdignuće da valja sve založiti da se to postigne, da dobijemo puninu života za koju je Krist došao da je živimo i da se radujemo Kristu sada i cijelu vječnost“, poručio je.