Glavni zareditelj zadarskog nadbiskupa koadjutora Milana Zgrablića je zadarski nadbiskup Želimir Puljić, a suzareditelji su splitsko-makarski nadbiskup Dražen Kutleša i umirovljeni porečki i pulski biskup Ivan Milovan.

Prezbiteri pratioci mons. Zgrablića na njegovom ređenju su mons. Sergije Jelenić, kancelar Porečke i Pulske biskupije i vlč. Darko Zgrablić, župnik u Župi sv. Vinka u Svetvinčetu.

„Kako to predviđa liturgija, odnosno kanonski propisi, onaj tko je imenovan biskupom, mora izabrati i može slobodno izabrati bilo kojega biskupa na svijetu koji ima kanonske ovlasti da može biti reditelj i uz njega još dvojicu biskupa da bi se osigurala apostolska sukcesija, dakle, apostolsko nasljeđe.

To je jako važno, jer Krist je birao svoje apostole, apostoli su birali svoje suradnike polaganjem ruku i ta tradicija neprekinutog tijeka, neprekinutog niza je jako važna u Katoličkoj Crkvi. Tako dolazimo do samoga Krista.

To je rijeka koja teče, koja se nikada ne prekida. Suzareditelji nisu svjedoci. Oni su baš prenositelji preko kojih ta milost koja dolazi od Krista ide dalje.

Jedan biskup bi bio dovoljan po sebi, što se tiče sakramenta. Ali hoće se osigurati, da se slučajno ne bi dogodilo da taj biskup nije valjano zaređen, neka budu još druga dvojica, da bude sto posto sigurno, da to bude apostolsko nasljeđe, da taj prinos bude neprekinut, da se dođe do samoga Krista tim neposrednim tijekom događaja“, rekao je mons. Zgrablić.

Mons. Zgrablić nije imao nikakve dileme koga izabrati za glavnog zareditelja: „Dolazim za zadarskog nadbiskupa koadjutora. Tu je nadbiskup Želimir Puljić i naravno da mi je prva misao bila, to mora biti u zadarskoj katedrali, Papa me šalje u Zadar, da to bude nadbiskup zadarski“.

Mons. Zgrablić bio je povezan s četiri biskupa u svom životu.

„Biskup Dragutin Nežić primio me u sjemenište i pratio sve do bogoslovije. Zaredio me biskup Antun Bogetić. Ja sam prvi svećenik kojega je zaredio biskup Bogetić za đakona i za svećenika. Redio je neke za đakone, neke svećenike, a mene prvoga je redio za đakona i za svećenika.

Jedanaest godina surađivao sam s umirovljenim biskupom Ivanom Milovanom i mons. Draženom Kutlešom koji je moj biskup dok ne postanem član zadarskog prezbiterija“, rekao je mons. Zgrablić.

Zadarski koadjutor pojasnio je i razlog odabira dvojice prezbitera pratioca, oko kojih je „bilo malo dileme, ne puno“.

„Prvi mi je pao na pamet Darko Zgrablić. Mi smo rođaci. Darkov djed i moj otac su bili braća. Kad sam postao svećenik, Darko je ušao u sjemenište, ja sam njemu bio kum na krizmi. Od najranijeg njegovog djetinjstva mi smo vrlo blisko povezani. Uvijek smo bili zajedno i kontaktirali. Jednostavno, nije bilo druge alternative.

O drugoj osobi sam razmišljao. Prijatelj sam sa svim svećenicima koje poznajem, ali čovjek nađe najuži krug prijatelja koje ima, s kojima se bolje razumije, druži, pa sam razmišljao koga od prijatelja izabrati.

S mons. Sergijem Jelenićem dugo surađujem, bio mi je toliko uslužan, mnogo projekata smo radili zajedno. On toliko doprinosi za biskupiju. On je neumoran radnik koji mnogo radi u biskupiji, samozatajan i uslužan, da mu zahvalim za tu suradnju, za tu blizinu i dobro koje čini, ne samo biskupu osobno, nego i cijeloj biskupiji. Bilo mu je drago“, rekao je mons. Zgrablić.

„Dar nikad nije dar samo onome koji ga prima, nego dar je radi drugoga“

Liturgijska čitanja na biskupskom ređenju su od dana: Iz 61, 1 – 3. 10, Otpjevni psalam je iz 1 Sam 2, 1. 6 – 8, a drugo čitanje Rim 8, 28 – 30.

Mons. Zgrablić izabrao je koje će Evanđelje biti navješteno, Iv 15, 9 – 17.

„U tom tekstu Evanđelja Isus govori rečenicu koja je meni vrlo značajna u životu, redak 15, 16: ‚Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime‘.

Taj redak me prati, u njemu sam prepoznao sebe. Kao mlad čovjek, nisam znao zašto ja želim postati svećenik. Otkuda u meni ta želja? Snažna želja je bila u meni kao djetetu.

Ja nisam bio povezan s Crkvom ni sa svećenicima. Bio sam ministrant, išli smo redovito na misu, ali nitko iz moje obitelji, iz moje župe, nikad nitko nije bio svećenik.

Promišljajući kroz studij teologije, kroz duhovne razgovore, molitve, shvatio sam – pa to je način kako Bog mene poziva. Tko to djeluje u mom srcu? Pa ja nisam to izmislio, ja to nisam sam stavio u svoje srce. Dakle, nije to moje. Nego tu želju Bog potiče u mom srcu.

Prepoznao sam način kako to Bog mene zove, kako Bog djeluje u životu. Kad sam to shvatio, Bog uvijek ima neki dar, to je dar kojeg Bog daruje, ali Bog poziva radi nečega. Bog šalje, nešto daje, neki poziv.

Poziv je dar, milost. Samo, dar nikad nije dar samo onome koji to prima nego dar je radi drugoga. Kao pšenično zrno. Ono umire da bi dalo život drugome. Tako i Isus nas poziva da nas šalje drugima.

Kad pita Petra: ‚Ljubiš li me‘, kaže mu: ‚Pasi ovce moje.‘ Dakle, on mu odmah daje zadatak. Ta ljubav se ne može zatvoriti u jednu osobu, nije dana za pojedinca. Nego, ljubav se uvijek živi u odnosu s drugima.

Prema tome, taj poziv je dan drugima – ‚Da idete‘. Poslan sam da tu ljubav naviještam, najviše da tu ljubav živim, da tu ljubav svjedočim“, istaknuo je mons. Zgrablić.

„Ono što je najveće naše je ono što smo učinili drugome“

Povezujući značenje poziva kao dara za drugoga i svoje biskupsko geslo „I rod donosite“, koadjutor Zgrablić je rekao: „Koji mi to rod trebamo donositi, što to Bog od nas očekuje? Bog od nas očekuje ono što je on nama darovao kao svojstveno naše, ono što je njegovo, jer je on ljubav. Da mi donosimo ljubav. Da rod našeg života bude ljubav. Da budemo njemu slični.

Samo u ljubavi možemo sebe prepoznati da smo iskrena Božja djeca. Da živimo bezuvjetnu ljubav koju je on živio, kako nam je to Krist pokazao na križu. ‚Ljubite kao što sam ja ljubo vas‘.

Mi imamo model. Ne možemo mi izmišljati kakva je to ljubav, nego ljubav je bezuvjetna, kakva je bila Kristova ljubav na križu. To je poziv kojim trebamo ići, da takvu ljubav donosimo“, potaknuo je.

„Što će ostati na kraju našeg života? Znanje naše? Doći će bolest, skleroza.

Toliko vremena posvećujemo učenju, nauci, naobrazbi, na kraju čovjek to izgubi. Skupljamo materijalno, štedimo, nabavljamo, obogaćujemo se materijalno – to je sve prolazno. Na kraju čovjek umire, ostavlja sve, čak i svoje vlastito tijelo.

Čak i nada i vjera završavaju, kaže Pavao, ostaje jedino ljubav.

Jedino ono što nam nitko ukrasti neće, ono što je najveće naše je ono što smo učinili drugome. A to je ljubav, koliko smo ljubili. To ostaje naše, to nam nitko neće oduzeti. To je taj rod kojeg mi ne smijemo zaboraviti. To je svjetlo da vidimo Krista. Pozvani smo da taj rod donosimo, da to bude program našeg života, svakog krštenika, ne samo biskupa.

Isus kaže: ‚Po ovome ćete znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubavi jedni prema drugima‘“, istaknuo je mons. Zgrablić.

„Želim susresti ljude u njihovoj konkretnoj situaciji“

Zadarski koadjutor boravio je stalno u Zadru posljednjih 20 dana prije svoga biskupskog ređenja. Sudjelovao je u liturgijskim slavljima u Zadru, u ređenju trojice zadarskih svećenika i tijelovskoj procesiji te je odlukom nadbiskupa Puljića podijelio sakrament potvrde krizmanicima župa sv. Stošije i sv. Šime.

„To su bili prvi susreti, da se osjeti bîlo ovoga naroda, ove Crkve. Moja je velika želja susresti ljude u njihovoj konkretnoj situaciji, susresti svećenike ondje gdje oni žive, na terenu, u župi, s tim narodom, s tim ljudima.

Meni je potrebno još dosta susreta i vremena da bih dobio pravi dojam Crkve koja je ovdje živa. Jako se radujem da vidim kako je Crkva u Zadru stvarno živa, ovdje se Boga voli i poštuje, da je ovdje Bog važan u životu, da je Bog bogatstvo ove Crkve, ovog naroda, ovih ljudi. To je moj prvi dojam.

U katedrali sv. Stošije doživio sam liturgiju koja je bila zaista veličanstvena, što se rijetko može doživjeti tako svečano, lijepo, uz takav zbor, uz takvo pjevanje, takvu asistenciju, katedrala je lijepa.

Liturgija je doista ovdje snaga koja nosi, što i jest cilj liturgije – da nas poveže s Bogom, da uznese naše osjećaje, naše misli, cjelovitu osobu, da našu vjeru uzdigne. Da doista Boga slavimo.

Kad je Bog toliko dobar, što ćeš Bogu uzvratiti, kako ćeš to reći? Liturgija je snaga koja te ponese da ti kroz liturgiju možeš Boga slušati, da tvoj duh uznese Bogu.

To sam uspio osjetiti i kroz slavlje svete krizme, kroz svećeničko ređenje, Tijelovo, veličanstvenu procesiju na Tijelovo.

To je veliko blago i bogatstvo koje treba njegovati i podržavati taj duh, da ovo i dalje živi, da bude bogatstvo ovog naroda i ove Crkve. To je vjersko, kulturno i u svakom smislu veliko bogatstvo koje u Zadru ima Crkva i narod koji živi u Zadarskoj nadbiskupiji“, rekao je mons. Zgrablić.

Kao novi član hrvatskog episkopata, trudit će se izvršavati što mu bude povjereno u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji.

„Obično svaki biskup bude za nešto zadužen. Čast mi je da mogu nešto doprinijeti u radu toga tijela i dobru Crkve. Biskup nije postavljen samo za partikularnu Crkvu, nego biskup je poslan na širem području, zadužen je nekako za cijelu Crkvu.

Što u svojoj slabosti i svojim sposobnostima, takav kakav jesam, želim Bogu dati na raspolaganje, pa neka se Gospodin služi. Trudit ću se, barem što se tiče moje dobre volje i raspoloženja, da dam svega sebe i doprinesem nastavku rada HBK.

Neće biti lako ove mudre, pametne glave naslijediti. Ima tu i mlađih od mene. Pa trudit ćemo se da u našem zajedništvu doprinosimo dobru ovog naroda, ove Crkve“, poručio je koadjutor Zgrablić.

Potvrdio je i povezanost u tradiciji Zadarske i Istarske Crkve od ranog kršćanstva.

„U Zadru se Crkva s pravom može dičiti s dugom, bogatom povijesti u 17 stoljeća. U Istri imamo biskupa sv. Mavra koji je s početka 4. st., oko 302. godine, ne zna se godina smrti prvog porečkog biskupa.

Ako je već bio biskup, znači da je već prije bila organizirana zajednica kršćana koja je tu živjela. Dakle, krajem 2. st. mora biti da je prva kršćanska zajednica živjela u Poreču.

Taj duh se osjeća, ta duga tradicija i to bogatstvo koje se prenosi s koljena na koljeno pokazuje veliku vrijednost. Nešto što je moderno, danas je, sutra nije moderno. To već spada u nešto što je zaostalo.

Dakle, vjera ne prati modu, nešto što prolazi, nego prenosi najveće vrijednosti.

To iz generacije u generaciju, kod svake generacije pronalazi novu vrijednost i potvrđuje se kao veliko blago i bogatstvo. To se pokazuje kao ono što treba njegovati. Toga se susreće u Zadarskoj Crkvi i Crkvi u Istri“, poručio je mons. Milan Zgrablić.