Voditelj duhovnih vježbi bio je o. Ivan Ike Mandurić, superior isusovačke zajednice u Osijeku. Uz domaćeg gvardijana fra Antu Tomasa sudjelovalo je još 18 svećenika: župni i samostanski vikar fra Jozo Gogić, samostanski vikar fra Ivan Ćurić, derventski dekan fra Ivan Marić, doborski dekan preč. Jakov Filipović, fra Franjo Dalibor Stjepanović, fra Zlatko Matanović, fra Anto Zrakić, fra Mato Vincetić, fra Blažen Lipovac, fra Jozo Puškarić, vlč. Ivan Ravlić, vlč. Mato Marijić, vlč. Antonio Čutura, vlč. Mato Matasović, fra Mirko Filipović, fra Velimir Zirdum, fra Mladen Jozić i grkokatolički svećenik vlč. Franjo Sitnik. Nazočno je bilo i troje laika koji su vezani za ovu samostansku zajednicu: tajnik Ivica Blažević, novinarka Brankica Lukačević i domar Mijo Jerković.

Susret je protekao uz poštivanje epidemioloških mjera. Nakon molitve Večernje i zaziva Duha Svetoga o. Mandurić je prvoga dana u prigodnom nagovoru svećenicima posvijestio što su u biti duhovne vježbe i zašto su one potrebne svećenicima. Uz ostalo je rekao da su duhovne vježbe prastari sustav koji čovjeku pomaže da Boga dozove u prostore vlastitog života, i u isto vrijeme da se penje prema Bogu i uđe u Božje prostore; da duhovno vježbanje sadrži i elemente tjelesnog vježbanja, treninga te zahtjeva snažnu motivaciju, zalaganje, napor i disciplinu. Govoreći o razlici između tjelesnog i duhovnog vježbanja naglasio je kako je tjelesni trening rezultat gotovo uvijek razmjeran pametno uloženom trudu dok u duhovnom vježbanju rezultat ovisi o Bogu koji nam daje svoju milost u onoj mjeri koliko smo mu otvoreni. „Glavni je cilj svih meditacija, kontemplacija, ispitivanja savjesti, usmene i mislene molitve da nas što više otvore Bogu i dopuste da u nama djeluje njegova milost“, ustvrdio je voditelj. Kroz ostala četiri dana u svojim je nagovorima i homiliji promišljao o grijehu i njegovim posljedicama, o Božjoj ljubavi koja je bezuvjetna, koja pokreće svijet, o Bogu koji je milosrdan, o molitvi, o poniznosti, o poslanju, o talentima.

„Grijeh ima počelo u duhu, a ne u tijelu, on je pokazatelj stanja našega duha; srce najviše opterećuje ono što nismo predali Gospodinu, zato mu dopustimo da uđe u naš život; pozvani smo usvojiti Kristova načela po svaku cijenu i na njima graditi svoj život; sve svoje pouzdanje staviti u Božje ruke; kao svećenici pozvani smo sve činiti na Božju slavu, odnosno biti svjesni da sve što činimo – činimo za Krista te biti ljudi za druge; ideal kršćanskog života poraz je u ovome svijetu; Krist nam želi dati slobodu srca, da otkrijemo tu Kristovu snagu slobode spram ovoga svijeta; neka nas Božja milost potakne da tražimo tu slobodu i da među svim svjetovnim izazovima prepoznamo samo izazove koje Bog pred nas stavlja – kako srce ugrabiti drugome“, neke su od snažnih, poticajnih i ohrabrujućih poruka voditelja koja su bila protkana biblijskim tekstovima i osobnim svjedočenjima. Posljednjega je dana voditelj promišljao o misteriju euharistije kao najprimjerenijoj temi svećeniku. Naglasio je kako je euharistija središnji događaj kršćanskog života osobito svakoga svećenika.

„Isusov poslanje je plodno, donosi plod koji ostaje. Plod njegova poslanja je ljubav. Ono što On čini jest ljubav… Kod Posljednje večere i svega što uključuje, Isusovo poslanje doživljava svoje ispunjenje. Upravo to ispunjenje Isusova poslanja slavimo u euharistiji, tu dodirujemo puninu i zahvaćamo iz nje“, naglasio je voditelj Mandurić. Program je toga dana završen zahvalnim misnim slavljem.

Kako je prvi puta na Plehanu o. Mandurić iskazao je svoje oduševljenje tim, kako je rekao, lijepim i pitomim krajem, a napose zajedništvom i hrabrošću svećenika koji na tom području djeluju. Zajedno sa svećenicima pohodio je i groblje na kojem su pokopani franjevci toga kraja i predvodio molitvu za sve njih. Tijekom svih dana svećenici su imali priliku za bratsko druženje.

Gvardijan Tomas zahvalio je na kraju voditelju što ih je osnažio u njihovu poslanju kao i svećenicima na sudjelovanju u ovom važnom događaju koji ponovno pokazuje da je Plehan uistinu vjersko-kulturno središte. Podsjetio je kako je taj prostor još posut minama zla koje se teško brišu, no, kako je rekao, svakim korakom dobrote i mira čine ga dostojnim za život čovjeka i potvrđuju da Gospodin nikada neće ostaviti dobre ljude pogotovo vezane za taj prostor Bosanske Posavine.