Govoreći u homiliji o značenju svetkovine Presvetog Srca Isusova, mons. Puljić je kazao da u biblijskoj predaji srce simbolizira unutrašnjeg čovjeka i njegov afektivni život te sjedište ljudske inteligencije i mudrosti. „Nekome uzeti srce znači učiniti da izgubi nadzor nad sobom. A nekome dati novo srce znači dati novi život: ‚Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću vas‘, piše prorok Ezekiel (36, 26). Budući da je srce ‚središte života‘, ono se izjednačuje i sa savješću te simbolizira božansku prisutnost u čovjeku. Pjesnik to ovako opisuje: ‚Dobro te čujem suputniče stari, svjedoče tihih samotnih minuta. Kad sam sam sa sobom ti se u meni mičeš, ti često iz mene iza glasa vičeš‘“, ustvrdio je.

Osvrćući se na kršćansko poslanje u svijetu, mons. Puljić je poručio da su kršćani u svijetu ono što je srce u tijelu. „Po Božjoj zamisli i nakani čovjek je kruna svega stvorenja. Pozvan je uređivati svijet oko sebe. Nažalost, dogodila se inverzija toga reda. Dogodio se ‚nered u ljudskom srcu‘ i u njegovom okolišu. Tvorevina ljudskih ruku izmakla je čovjeku ispod kontrole i ‚ustala protiv svog konstruktora‘. Postala je njegovim gospodarom, a on običnim brojem. Tako je čovjek ostao bez centra, bez hijerarhije vrjednota, bez čvrste uporišne točke. Nema strahopoštovanja pred životom i Božjim zakonima upisanima u njegovom srcu i savjesti, pa se osjeća izgubljeno i nesigurno. Ima li nekoga tko bi mogao uprijeti prstom i pokazati na ‚ugaoni kamen‘ i središte svega? Na potezu su štovatelji svetih Tajna, navjestitelji Radosne vijesti, sljedbenici i štovatelji Presvetog Srca. Jer, štujući Srce Isusovo mi ispovijedamo da nam je zakon evanđelja jedina, prava i cjelovita mudrost života. Kult Srca Isusova tihi je, ali radikalni otklon svih modernih zavođenja, od šizme i relativizma do ateizacije i indiferentizma. I svih drugih ‚-izama‘ i zastranjenja. Štovanje Srca Isusova impresivna je aklamacija nadnaravnom, milosnom i evanđeoskom kršćanstvu koje su ispovijedali i prakticirali naši očevi tijekom stoljeća.“

„U prvom čitanju smo vidjeli kako prorok Hošea slikovito prikazuje našeg Boga kao brižnog Oca koji je ‚Izraela ljubio dok je dijete bio, a Efrajima učio hodati držeći ga za ruku‘. Stoga nas psalmist poziva da pjevamo Gospodinu koji stvori divote. On, naime, ljude kao pastir sabire, čuva i njeguje. A kad ustreba i rane povija, krijepi nemoćne, žrtvuje se i traži izgubljene, te je za svoje spreman i život dati (usp. Ez 34, 12). U tim biblijskim slikama Boga koji se brine za svoj narod prepoznajemo ‚našega Kralja čije će srce na Kalvariji biti probodeno za naše otkupljenje‘. Zato večeras tom Božjem Srcu, koje je ‚središte ljudskih srdaca‘ zanosno kličemo: ‚Hvala ti Kriste, što si nam došao, utjelovio se i čovjekom postao da bismo i mi mogli postati djeca Božja. Hvala Ti što nas činiš dionicima svoje božanske naravi preko sakramenata koje si nam ostavio kao našu popudbinu i hranu. Večeras se posvećujemo Tebi, Presveto Srce Isusovo. Predajemo Ti svoj um i srce, volju i sve naše moći.‘ Naše predanje i razmišljanje završavam pjesmom koju je sročio hrvatski domoljub i mučenik s Dakse, isusovac pater Perica: ‚Isukrste Srcu Tvom, s nama naše se kune dom: Dušom tijelom vijek sam Tvoj, za krst časni bijuć boj!‘“, zaključio je mons. Puljić.

Misu je suslavio isusovački superior o. Hrvoje Mravak. Posluživao je đakon don Renato Pudar. Pjevanje je predvodio zbor pod vodstvom Vinka Maroevića.

Na kraju mise, o. Mravak zahvalio je mons. Puljiću za dolazak te svima koji su doprinijeli proslavi svetkovine. Uoči svetkovine trodnevnicu je predvodio fra Ivica Jurić.