Uz biskupa Radoša koncelebrirali su svećenici iz varaždinskih župa, samostana, umirovljeni svećenici te svećenici iz središnjih biskupijskih ustanova. Liturgijsko pjevanje animirali su članovi Pjevačkog društva Arka. Biskup Radoš je, lomeći naviještenu riječ Božju, govorio u simbolici milenijske fotografije koju bi mogli zamisliti čitajući odlomak iz Knjige Otkrivenja u kojem Ivan govori o nebeskoj Crkvi, velikom mnoštvu što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Ovi otkupljeni, sveti, slave Gospodina u nebu, a mi bismo među njima voljeli prepoznati lica svojih bližnjih nadajući se i vjerujući kako ova milenijska fotografija iz Knjige Otkrivenja pripada i našem obiteljskom albumu, rekao je biskup Radoš.

No, ova fotografija zanimljiva nam je i zbog mjesta na njoj koje mi želimo zauzeti, ono koje nam nebeski Otac želi dati i koje nam pripada jer smo članovi putujuće Crkve, jer smo zajednica svetih. Po svojoj definiciji milenijska fotografija treba imati nešto što povezuje dijelove u cjelinu. U ovoj milenijskoj fotografiji Knjige Otkrivenja jasno je oslikano kako ljepota, bjelina i sreća svetih dolazi od Onog tko je u središtu, na prijestolju, u čijoj krvi, u čijoj ljubavi su oprali svoje haljine i postali potpuno slični Njemu, pojasnio je biskup.

„Svetost nije samo naš ljudski put, manje je to ljudski put, a više Božji put. Bog je onaj koji djeluje. Sveci nisu oni koji su velika djela činili, nego oni koji su pružili ruku Kristu, dopustili da On uđe, zahvati, obogati, uljepša život i pokaže Božju ljepotu drugim ljudima upravo po njihovome licu. U svecima se ne divimo njima nego Bogu koji je velik u njima. Pa neka i nas tako privuče k sebi, dadne nam želju i volju da sve ono što je dobro bude dio nas, sve ono što dolazi od Boga neka obuhvati naš život da i mi možemo danas i stalno sjati onako kako Bog sja. A to ćemo moći ako pristupimo k prijestolju Jaganjca, ako operemo svoj život u Njegovoj ljubavi, Njegovoj krvi i živimo od Njegove ljubavi i budemo protočni za nju“, rekao je završno biskup u svojoj homiliji. Župnik i domaćin vlč. Ivica Cujzek uputio je na završetku mise nekoliko prigodnih riječi, primijetivši: „Ne znam ima li igdje na svijetu da uz groblje, tu oazu mira, postoji crkva Dobroga Pastira“.

Nakon mise uslijedila je procesija i zajednička molitva kod središnjeg križa na varaždinskom groblju. Nakon Službe riječi biskup Radoš je okupljenim rekao kako dolazak vjernika na grobove bližnjih svjedoči kako smrt nema posljednju riječ, kako grob nije poništenje života, jer po znakovima i simbolima cvijeća, svijeća i ruku sklopljenih na molitvu svjedočimo kako je groblje mjesto ljubavi, života i zajedništva. Biskup Radoš podsjetio je kako je upravo Isusov grob mjesto s kojeg kreće Radosna vijest spasenja za sve ljude, ta Isus je pobijedio smrt.