Nadahnuće za ispravnu ljubav

Pokraj groba sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca 10 veljače u zagrebačkoj prvostolnici svečanu misu predvodio je nadbiskup zagrebački Josip Bozanić zajedno s apostolskim nuncijem u RH nadbiskupom Giuliom Einaudiem, kardinalom Franjom Kuharićem, nadbiskupom splitsko-makarskim Antom Jućem, biskupima Markom Culejom, Antunom Škvorčevićem, Želimirom Puljićem,

Na taj način lik kardinala Alojzija Stepinca ostaje svjedočanstvo jednoga povijesnog razdoblja. On postaje znak vremena. On je spasiteljski putokaz i svjetionik za Crkvu u hrvatskom narodu. On je bedem naše vjernosti Bogu i Katoličkoj Crkvi sa Svetim Ocem na čelu. On je uzor i ohrabrenje za pravo rodoljublje i vjerno domoljublje. On je nadahnuće za ispravnu ljubav prema svome narodu i za dosljedno poštivanje dostojanstva svake ljudske osobe.

Draga braćo i sestre u Kristu!
1. Ova misa okupila nas je danas pokraj groba sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca, zagrebačkog nadbiskupa, na dan njegova blaženog preminuća. Ovo nas slavlje ispunja dubokim ganućem i radošću. Iz srca proizlaze osjećaji hvale bogu što je darovao Crkvi zagrebačkoj, Crkvi u hrvatskom narodu, kao i općoj Crkvi, pastira i učitelja, svjedoka i mučenika u osobito teškim vremenima naše nedavne prošlosti.

Papa Ivan Pavao II. kaže: “U našem stoljeću ponovno imamo mučenike velike Božje stvari. Koliko je moguće, ne smiju se izgubiti njihova svjedočanstva” (TMA, 37). S ovog mjesta, stoga, odajem zahvalnost i priznanje našemu zaslužnom zagrebačkom nadbiskupu u miru kardinalu Franji Kuhariću koji je od godine 1970. pa do godine 1997. na zadušnicama 10. veljače u zagrebačkoj katedrali u dvadeset i sedam govora ocrtao duhovni profil i učiteljske poruke Sluge Božjega. Moj je dragi prethodnik govorio i naviještao Riječ Božju u zgodno i nezgodno vrijeme i tako nam ostavio u baštini neprocjenjivo svjedočanstvo za istinu, pravdu i ljubav.

2. Sveti Pavao, apostol naroda, dans nam poručuje: “Svi koji žele živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni” (2 Tim 3,12). Evanđelje je uvijek “znak osporavan” (Lk 2,34). Svijet se spašava po patnji i smrti Sina čovječjega. Isus krst došao je k svojima, ali ga njegovi ne primiše (usp. Iv 1,11). On nas je ljubio do kraja (usp. Iv 13,1), a bio je predan, osuđen na smrt i raspet. Na taj je način ispunio žrtvu ljubavi, da bismo mi život imali (usp. Iv 10,10). Mučenička smrt i Uskrsnuće Kristovo središnje su teme Novoga zavjeta.
Drugi vatikanski sabor kaže da mučeništvo, po kojem učenik postaje sličan Učitelju, Crkva smatra kao osobiti dar i najveći dokaz ljubavi, te nastavlja: “Premda se to daje malobrojnima, ipak treba da svi budu pripravni priznati Krista pred ljudima i slijediti ga na putu križa za vrijeme progona, bez kojih Crkva nije nikada” (LG, 42).
Mučeništvo je poziv. Ono nije samo plod ljudskog nastojanja, nego u prvom redu odgovor na Božji zov, kojim Bog poziva izabranika na posebno svjedočanstvo ljubavi. U snazi zajedništva života koje se uspostavlja po Duhu Svetom između Krista i njegovih učenika, sam Krist nastavlja živjeti u svojim izabranicima kjoi se u slobodi svoga bića otvaraju djelovanju Duha Svetoga. Zbog toga životnog zajedništva između Krista i mučenika, koji su živi udovi Mističnog tijela Kristova, sam Krist po svome Duhu govori i djeluje u njima. “Kad vas predaju, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama” (Mt 10,19-29).
Zbog toga milosnog zajedništva između Krista i Kristovih, Crkva neće nikada ostati bez progona, kako to izričito kaže Drugi vatikanski koncil. “Blago vama kad vas pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!” (Mt 5,11-12). “Nije učenik nad učiteljem… Dosta je da učenik bude kao njegov učitelj” (Mt 10,24-25). “Ako su mene progonili, i vas će progoniti” (Iv 15,20). To je život Kristov koji se nastavlja u njegovoj Crkvi. Mučeništvo se ostvaruje po Gospodinovoj milosti, čija se moć očituje u ljudskoj slabosti. Samo to daje preavo tumačenje hrabrosti i nadljudskoj postojanosti koja se je očitovala u mučenicima.
Mučeništvo kao perspektiva je mogućnost koja je stalno otvorena za Kristovu Crkvu. Mučeništvo daje ozbiljnost kršćanskom životu. Bez misterija križa gubi se kršćanski identitet, a kršćanstvo tada upada u utopijski bijeg prema zatvorenoj ovozemnoj budućnosti. Posadašnjenjem Crkva ne smije upasti u napast isključiti mučeništvo iz duhovnog života, nego dapače treba težiti da mučeništvo postane očitije i prepoznatljivije
3. Mučeništvo je na izvrstan način bilo vidljivo i prepoznatljivo u životu Sluge Božjeg kardinala Alojzija Stepinca. Od samog početka pastirske službe on je živo osjećao da je njegov poziv i da Bog od njega želi i hoće: da postane žrtva svoga nadbiskupskog služenja. Tajnika Papina izaslanika u Zagrebu, Giuseppe Massucci zapisao je krajem 1945, kad su se u Zagrebu skupljali potpisi za uhićenje nadbiskupa Stepinca: “Ako se to dogodi – kazao je tada naš Nadbiskup – izvijestite Svetog Oca da rado dajem svoj život za Katoličku Crkvu” (Batelja, 246).
U svome obrambenom govoru na sudu, 3. listopada 1946. rekao je: “Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas umrijeti”. Krašićki župnik, blage uspomene Josip Vraneković, 11. listopada 1954, na godišnjicu osude Sluge Božjega zapisao je ove Kardinalove riječi: “Ako treba trpjeti, trpjet ćemo, ako u zatvor, u zatvor, ako umrijeti, umrijeti, ali sotoni popustiti – to nikada!” (Batelja, 251).
Stepinčeva spremnost na žrtvu bila je čista od svake mržnje i neprijateljstva. Kardinal toliko puta ističe: “Ne smijemo mrziti!” To nam na osobiti način svjedoče Vranekovićevi dnevnici.
22. listopada 1956. župnik Vraneković zapisao je ove Nadbiskupove riječi: “Gledam milicajca kako budno pazi na svaki naš pokret i tko dolazi k nama. Ma njih ne smijemo mrziti! Daleko to od nas! Jadni su, vidno, ti naši stražari. Čuvaju svoj kruh – ispričavaju se. Vjerujem da je gorak taj kruh. Da sve ovo jednostavno svrši i da odem u Zagreb, vjerujte mi bio bih sretan da svima mogu prirediti jedan dobar objed. Sve bih ih bez razlike okupio oko stola” (Batelja, 288). Kardinalov životopisac Aleksa Benigar o Stepinčevoj herojskoj volji i odluci opraštanja svjedoči: “Nije se našlo ni u Vranekovićem dnevniku ni u drugim dokumentima da bi ikada Kardinal kazao koju riječ žalbe protiv onih koji su ga progonili. Naprotiv, u različitim je zgodama isticao zapovijed Kristovu da smo dužni ljubiti i svoje neprijatelje i moliti za one koji nas mrze i progone” (Benigar, 706).
Taj nam je kršćanski stav kao naš pastir i učitelj Sluga Božji kardinal Alojzije Stepinac ostavio kao i svoju oporuku.
Nadbiskup Stepinac je bio spreman dragovoljno i velikodušno prikazati svoj život Bogu i tako ispuniti svoje biskupsko služenje. 16. srpnja 1954. godine rekao je: “Vidim da mi nema duga boravka na zemlji. U ruke Božje! Ali dok sam tu, ne popuštam. Neka bude žrtva, ako je to volja Božja, samo neka se širi Crkva Božja, neka se dobri Bog smiluje jadnom čovječanstvu, a posebno našem narodu” (VD 11, 236).
“Savjest nam je čista i mirna!”. Pod tim znakom stoji stav Stepinčev zatvorenički i zatočenički život i trpljenje kao i njegova mučenička smrt. S tom je sviješću smireno i dostojanstveno izdržao lepoglavski zatvor i svjoe krašićko zatočeništvo do prijelaza u vječnost 10. veljače 1960.
4. Glas o svetosti i mučeništvu kardinala Alojzija Stepinca širio se još za vrijeme njegova ovozemnog života, a s danom njegove smrti počinje rastuća posmrtna proslava. Kad je u subotu, 13. veljače 1960. vjerni puk dostojno dočekao njegov pobjedonosni posmrtni povratak u njegovu i našu zagrebačku katedralu, postao je Stepinčev grob sve do danas, kako to kaže naš kardinal Franjo Kuharić, stalna meta velikoga i neprekinutog hodočašća.
Smrt nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca bila je smrt mučenička, kao posljedica dugih četrnaest godina nepravedne izolacije, pod stalnom fizičkim i moralnim pritiscima i trpljenjima svake vrste. Neprijatelju je bilo lakše oduzeti život kardinalu Stepincu, nego pokolebati ga u vjernosti Bogu, Crkvi i povjerenom mu narodu. Taj kršćanski puk hodočasti njegovom grobu, jer u svojoj vjerničkoj duši duboko osjeća kako, onaj koji je umro za Krista, s Kristom i u Kristu, na osobit način sudjeluje u slavi Kristovoj.
5. Mučeništvo pretpostavlja u prvom redu temeljitu vjeru u Boga. To je vjera koja pokreće i usmjeruje čitavu osobu i koja se u nadi potpuno predaje Bogu. “In Te, Domine, speravi! U Tebe se, Gospodine, uzdam!”, bilo je biskupsko i životno geslo Sluge Božjeg, kardinala Stepinca. Takav stav može ostati postojan samo ako se ukorijeni u ljubav prema Bogu koja se razlijeva prema Crkvi i svakom čovjeku.
U mučeništvu čovjek doživljava i prihvaća svoju potpunu nemoć i potrebu da se sasvim osloni na Božju milost. Kod mučenika se očituje čista i nezainteresirana ljubav koja vodi do herojskog svjedočenja kreposnog života.
Mučeništvo, nadalje, ima uvijek crkveni i socijalni karakter. Dobar čin jednog uda Mističnog tijela Kristova koristi svima. To osobito vrijedi za mučeništvo.
Mučeništvo, napokon, ima uvijek i eshatološko značenje, jer na poseban način govori kako sljedbenici Krista Raspetog i Uskrsnulog nemaju ovdje trajnoga grada, nego onaj budući traže (usp. Heb 13,14).
Na taj način mučeništvo očituje u svijetu Kristovu pobjedničku moć nad smrću i zlom.
6. Stoga Sveti Otac poziva Crkvu da na pragu trećeg tisućljeća kršćanstva ne prepusti zaboravu one koji su pretrpjeli mučeništvo u našem stoljeću kako bi Apostolska stolica mogla popuniti martirologije opće Crkve, pazeći napose na svetost onih koji su u naše vrijeme potpuno živjeli u Kristovoj istini (usp. TMA, 37). Na najsvečanijoj euharistiji u Hrvatskoj, na zagrebačkom hipodromu 11. rujna 1994. Papa je o našem Sluzi Božjeg izrekao nezaboravnu pohvalnicu: “U ovom trenutku mislim na svjetle likove brojnih svetaca vaših sunarodnjaka koje vi dobro poznate. S uzbuđenjem mislim, posebno, na stranicu vaše suvremene povijesti, stranicu vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi napisanu godinama nakon drugoga svjetskog rata. Zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac bio je protagonist te povijesne stranice, plativši patnjama i kušnjama svake vrste svoju hrabrost i privrženost Evanđelju” (Papin govor u Zagrebu, Dokumenti KS, str. 23).
Na taj način lik kardinala Alojzija Stepinca ostaje svjedočanstvo jednoga povijesnog razdoblja. On postaje znak vremena. On je spasiteljski putokaz i svjetionik za Crkvu u hrvatskom narodu. On je bedem naše vjernosti Bogu i Katoličkoj Crkvi sa Svetim Ocem na čelu. On je uzor i ohrabrenje za pravo rodoljublje i vjerno domoljublje. On je nadahnuće za ispravnu ljubav prema svome narodu i za dosljedno poštivanje dostojanstva svake ljudske osobe.
Draga braćo i sestre, draga djeco i mladi, dragi roditelji: očevi i majke, bake i djedovi, bolesnici, patnici i prognanici, draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, drago braćo u biskupstvu, večeras u ovome svečanom euharistijskom slavlju, dok stojimo na pragu trećeg tisućljeća, Sluga Božji nadbiskup Alojzije Stepinac, zagovarajući za nas pred prijestoljem Jaganjčevim ponavlja u naše ime riječi Prvaka Apostolskog zbora: “Gospodine, kamo da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga” (Iv 6,68).
8. svibnja ove godine slavimo 100. obljetnicu rođenja Sluge Božjega Alojzija Stepinca. Neka ova godina, koja je u vidu pripreme za Veliki jubilej posvećena Duhu Svetome, bude i Stepinčeva godina. Potrebno je da ovu godinu doživimo kao neodgodivi izazov za što bolje upoznavanje njegova uzornog lika i velike vjerničke zbilje za koju je živio i koja je nadahnjivala Slugu Božjeg kardinala Alojzija Stepinca. Tim povodom uskoro ću uputiti svećenstvu, redovništvu i vjernom puku Zagrebačke nadbiskupije posebno pastirsko pismo.
I dok s velikom čežnjom iščekujemo radosni dan kad će se potvrditi svetost najsvjetlijeg lika svete Crkve zagrebačke – Sluge Božjeg kardinala Alojzija Stepinca, završavam ovo razmišljanje proročkom riječju koju je u milanskoj katedrali na zadušnici za Slugu Božjega 12. veljače 1960. izrekao kardinal Giovanni Battista Montini, poslije papa Pavao VI: “Stepinac neka nas uči! Neka nas nauči pouzdanju i dobroti!” Amen.