Otac Frane i majka Ivana donijeli su na krštenje kćer Mihaelu koja ima dvije sestre i dva brata: Klaru, Ivana, Petru i Lovru. Krštenje je bilo na župnoj misi na kojoj je koncelebrirao župnik don Ivan Sučić.

Propovijed je nadbiskup započeo događajem iz nedjeljnog evanđelja koje govori o Petrovoj vjeroispovijesti u Cezareji Filipovoj. Isus započinje razgovor pitajući učenike o tome što ljudi kažu o njemu, tko je on za njih, a učenici su dali nekoliko odgovora. No, uslijedilo je ozbiljnije pitanje, osobno pitanje na koje nije lako dati odgovor. Isus pita učenike tko je on za njih. Ovoga puta odgovara samo jedan, Petar, i to ne u ime svih, nego u svoje ime. Ispovijeda svoju vjeru, tko je Isus za njega, ali taj odgovor nije on sâm dokučio, nego mu je, kako kaže Isus, dano odozgor.

Govoreći kako je Petar čovjek koji razmišlja ljudski te ostaje često puta ograničen u svoje okvire, nadbiskup je uputio na događaj koji će uslijediti malo kasnije, kada Isus bude govorio o svojoj muci i smrti. Petar će ga nastojati odvratiti od toga puta jer, po njegovom razmišljanju, to se njemu ne smije dogoditi. Nedjeljno evanđelje završava malo iznenađujuće jer Isus upozorava učenike da nikomu ne kazuju da je on Krist. Znajući kako ljudi razmišljaju te kako bi mogli krivo protumačiti njegovo poslanje Mesije kao političkog vođe ili onoga koji će voditi vojsku u rat protiv okupatora, Isus ne želi da ga prokazuju. Njegovo poslanje kao Mesije može se razumjeti tek nakon njegove muke i uskrsnuća te će zato učenici propovijedati Isusa kao Krista tek onda kada i oni sami budu osvjedočeni.

Ovaj odlomak iz evanđelja navješten je ovaj dan kada se krsti mala Mihaela te tako postaje član Crkve, onih koji se zovu Kristovim učenicima, kršćanima. Gospodin je svoju Crkvu osigurao, jamstvo da je ni vrata paklena neće nadvladati jer je utemeljena na njemu, Stijeni, a on je i taj koji je zaglavni kamen Crkve, onaj koji drži da se cijelo zdanje ne sruši. Povijest pamti brojne ideologije koje su nastajale i koje su se svojom silom činile neuništivima, ali se s vremenom svaka od njih razrušila. Čovječanstvo je često puta izgledalo razbijeno poput sitnih krhotina ili kao splav posred velikog oceana. Krist je pak onaj koji je uvijek prisutan i nudi nam sigurnost svoje lađe.

Govoreći o važnosti vjere i kršćanskog identiteta, nadbiskup je naveo primjer jednog čovjeka koji je na upit o svome imenu, prezimenu i svome poslu imao isti odgovor: „kršćanin“. Ono što nas najviše definira i što čini naš identitet nije prije svega naše ime ili prezime ni ono čime se bavimo, već to da smo Kristovi učenici, kršćani. Potrebno je da se upitamo kakvi smo mi vjernici, jesmo li samo navijači, koji slijede Isusa do križa, ali ne idemo s njim na križ, ili smo svjedoci vjere.

Na kraju mise jedna župljanka je pročitala čestitku apostolskog upravitelja mons. Želimira Puljića obitelji Utrobičić u povodu krštenja njihovog petog djeteta. Nadbiskup Barišić istaknuo je važnost rađanja djece u našem narodu te da nije dovoljno jedno ili dvoje djece, nego barem troje, šaljivo govoreći: „Jedno dijete je diktator, a dvoje nema oporbu.“ Važnost većeg broja djece je u njihovom odgoju jer jedni uz druge uče dijeliti, opraštati i svemu onome što je potrebno za život, a za što je najbolja škola obitelj. Nadbiskup se našalio rekavši da ne bi trebalo dati vlast u državi onima koji su jedinci, već onima koji su prošli obiteljski parlament.