Nadbiskupovu meditaciju prenosimo u cijelosti:

“Isuse Kriste Spasitelju i Bože naš, sakramentu ljubavi Očeve, klanjamo ti se prisutnom u otajstvu Presvetog Sakramenta, ovdje i u svim crkvama širom svijeta. Iz ljubavi prema nama postao si čovjek i svoju ljubav si nam posvjedočio svojim zemaljskim životom, a nadasve svojim križem, smrću i uskrsnućem.

U svojoj ljubavi otkrio si nam istinu o Bogu, čovjeku i svijetu. Ljubav je najveći dar koji nam je Otac nebeski darovao. Stvoreni na sliku Božju, svi mi u sebi osjećamo poticaj i poziv ljubavi, jer je ona duboko upisana u naše srce – ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjima. Ljubav rađa i gradi zajedništvo s tobom i naše međusobno jer izvire iz zajedništva Presvetoga Trojstva. Zatvarajući se u samodostatnost i egoizam, čovjek i društvo otuđuju se i udaljuju od svoga Stvoritelja i od bližnjega. Čovjek se ostvaruje u odnosima, a ne u izolaciji.

Gospodine, uza svu tehničku mogućnost komunikacije, zatvoreni, udaljeni i izolirani smo jedni od drugih. Ako u dobru ne znamo živjeti zajedništvo, tu svijest nažalost u ove dane budi nam koronavirus koji je zahvatio čitav svijet i potres u našoj sredini.

Gospodine, zar su potrebne ove nepogode da nas povežu i kažu nam koliko smo jedna obitelj, da smo svi mi, obitelj, društvo i svijet, na jednoj lađi?!

Ne samo u svijetu i društvu, nego čak i u obitelj živimo narušeno zajedništvo. Svatko je u svojoj izolaciji, u svome svijetu, sa svojim mobitelom, u izolaciji koja se očituje u šutnji, s malo riječi, bez razgovora i susreta. Ako nam se takva izolacija događa u obitelji, temelju društva, onda nikakvo čudo da nam je i društvo obilježeno tolikim podjelama, suprotnostima, nepravdom i sebičnošću.

Isuse Kriste, ljubavi Božja, pomozi nam da zajedništvo i solidarnost ne otkrivamo samo u ovim okolnostima koje nas zadesiše, nego da radost zajedništva znamo izgrađivati u dobru, zdravlju i uspjehu. Ohrabri nas da iz ovih kušnja izađemo preporođeni, da budemo ljudi zajedništva, a ne individualisti. Solidarnosti, a ne egoizma. Osobe odnosa, a ne samodostatnosti. Odgovorne zauzetosti, a ne izolacije. Bližnji, a ne stranci.

Sine Božji, prosvijetli nas da shvatimo kako zajedništvo ovisi o našem odnosu i povjerenju prema tebi, svome izvoru života i temelju zajedništva!

Bože naš, priznajemo, udaljili smo se od tebe svojom autonomnošću i samodostatnošću života. Potisnuli i zaustavili smo te na granicama naših tehničko – znanstvenih mogućnosti. Izolirali smo te od utjecaja na naš osobni, obiteljski i društveni život. Udaljivši tebe od nas, i sami smo postali daleki jedni drugima, pa čak i stranci u vlastitoj obitelji.

Ljubavi Božja, Bože i brate naš, poput male djece smo koja u opasnosti zovu svoga oca. U ovoj opasnosti pandemije, zatvoreni u svoj dom, otvaramo ti naša srca, dozivamo te molitvom. U svojoj zatvorenosti, otvaramo prostor tvojoj prisutnosti Emanuele, Bože s nama. Pomozi nama i svijetu da iz svih ovih opasnosti iziđemo zreliji i razboritiji, povjerenjem blizi tebi i ljubavlju bliski bližnjima, da to budemo i u tome ustrajavamo, i u dobru i u zlu.

Pomozi nam Gospodine da u svim našim kušnjama i nevoljama ostanemo i budemo ljudi i kršćani – svjedoci tvoje milosrdne ljubavi!

Ljubavi Božja, pomozi nam da ne ostanemo ravnodušni na tvoju ljubav nego da u snazi tvoje ljubavi rastemo u zajedništvu s tobom i bližnjima te tako našem svijetu dadnemo novo lice obilježeno tvojim križem ljubavi i nadom tvoga i našega uskrsnuća.

Isuse blaga i ponizna srca, učini naše srce po srcu svome!”.