Na uskrsno jutro 21. travnja u riječkoj prvostolnici okupili su se brojni vjernici došavši proslaviti najveći kršćanski blagdan. Središnje misno slavlje nadbiskup je predvodio u zajedništvu s generalnim vikarom mons. Emilom Svažićem, rektorom riječke prvostolnice mons. Matijom Matičićem, ekonomom bogoslovije mons. Nikolom Uravićem te tajnikom vlč. Domagojem Duvnjakom.

U propovijedi je nadbiskup, nadahnut evanđeljima koja opisuju iznenađenje pa i zbunjenost očevidaca koji su pronašli prazan grob, vjernicima objasnio značenje i smisao vjere u uskrsnuće. „Draga braćo i sestre, nije slučajno ni to da se prema svoj četvorici evanđelista Isusovo uskrsnuće dogodilo prvog dana u tjednu, tj. dan poslije subote i židovske Pashe. To je zbog toga jer je Isusovo uskrsnuće početak novog svijeta, takoreći novo stvaranje. U svezi s time u Knjizi Otkrivenja, zadnjoj knjizi Biblije, Bog govori: ‘Evo sve činim novo’ (Otk 21, 5). Komentirajući te riječi, papa Franjo kaže: ‘Kršćanska se nada temelji na vjeri u Boga koji uvijek stvara novost u čovjekovu životu, stvara novost u povijesti, stvara novost u svemiru. Naš Bog je Bog koji stvara novost, jer je Bog iznenađenja’. Stoga, ističe papa Franjo, ‘nije kršćanski hodati pognute glave i očiju… Kao da sav naš put završava ovdje, nakon svega nekoliko metara putovanja; kao da je naš život lišen bilo kakva cilja i pristaništa, i da smo prisiljeni na vječno lutanje, a sav silni trud bez smisla’. Doista, to nije kršćanski, moramo se složiti s papom Franjom, jer Krist je uskrsnuo od mrtvih i time postao naš život i uskrsnuće“, rekao je mons. Devčić.

Nadbiskup je objasnio da Isus pokazuje i zbog čega Bog čovjeku daruje vječni život. Za taj dar ključna je vjera u Boga. „Isusovo uskrsnuće u tom smislu potvrđuje da su Bogu u svakom vremenu i na svakom mjestu moguća takva čudesna djela kojima nas on iznenađuje, kako kaže papa Franjo. Ako se Bogu s vjerom obraćamo, on nas neće nikad ostaviti neuslišanima, premda nam uvijek ne daje ono za što ga molimo. Tako ni Isusa nije uslišao u onome za što ga je molio u Getsemanskom vrtu, naime da otkloni od njega strašnu muku i smrt na križu. No, znajući da Bogu ne može nametati svoju volju, Isus je svoju molitvu zaključio riječima: ‘Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!’ (Lk 22, 42)“.

Isus tako pokazuje na koji način treba moliti, odnosno pouzdati se u Boga i njegovu volju čak i kada naizgled ne uslišava čovjekove želje. „Tako nije ni Isusovu molitvu uslišao na način kako je on to očekivao, ali mu je zbog spremnosti da prihvati ono što mu on odluči dati, uzvratio uskrsnućem od mrtvih, dajući mu time neizmjerno više od onoga za što ga je molio. Time je Otac nebeski i nama dao do znanja kakav molitveni stav od nas očekuje da bi nas uslišao i već nam ovdje dao predokus buduće slave. Naime, budemo li mu se molili kako mu se Isus molio, i nas će uslišati kao što je njega uslišao!“

Isus je molio Oca da mu pomogne prihvatiti i izvršiti njegovu volju kakva god ona bila. „Budemo li tako molili i mi, naša će molitva također biti uslišana iznad naših očekivanja. Križ nas, doduše, neće mimoići, kao ni Isusa, ali zbog toga nećemo očajavati jer slijedeći primjer Isusov, prihvatit ćemo ga iz Božje ruke kao sredstvo po kojem postižemo uskrsnuće i život vječni u zajedništvu s Bogom i svim svetima“, zaključio je nadbiskup propovijed.