Pismo objavljeno na stranici Beogradske nadbiskupije u cijelosti glasi:

Predragi oci biskupi,

nacionalni i dijecezanski direktori Caritasa,

poštovani dekani i župnici!

Cijenjeni redovnički poglavari i poglavarice te svi odgovorni u ustanovama Bogu posvećenog života i različitim pokretima, ljubljena braćo i sestre vjernici laici!

Predmet: Nedjelja siromašnih i Nedjelja Caritasa

1. Iz našeg iskustva

Javljam Vam se povodom 33. nedjelje u crkvenoj godini, koja se ove godine slavi u nedjelju 15. studenoga, a mi biskupi Katoličke Crkve u Srbiji izabrali smo upravo taj dan i za Dan Caritasa.

Pišem Vam kao predsjednik Caritasa Srbije.

Bio je mjesec listopad 2000. godine, dakle, bilo je to u velikoj Jubilarnoj godini našega spasenja, kad me je tadašnji predsjednik naše biskupske konferencije monsinjor dr. Franc Perko predložio za to mjesto, a svi tadašnji biskupi potvrdili – iako sam se ja, pravi »novajlija« među njima, prilično opirao… Tako sam ušao u – za mene potpuno nepoznat ‒ novi svijet.

Sve ovo navodim isključivo da bih ukazao koliko je Božja dobrota, unatoč tolikim našim granicama, učinila u tih 20 godina…

Koliko je samo podijeljeno hrane, obuće, ogrjeva, pruženo kućne njege, skrbi mentalnim bolesnicima, poplavljenim, migrantima… Pravo, veliko čudo! Kako je to bilo moguće?

Samo zato što smo tijekom svih ovih godina mi predstavnici svih biskupija radili zajedno. Nismo gledali gdje su granice rijeka Save, Dunava, Tise… Nismo gledali kome narodu tko pripada, koji jezik govori, koji obred slavi… »Jedno srce, jedna duša, jedna ruka«. I što smo se više međusobno savjetovali, stvarno živjeli sinodalnost i solidarnost, to više nas je Duh Božji nadahnjivao a ruke dobrotvora više se širile. Uvjeren sam da bismo način rada Caritasa trebali nasljedovati i na drugim pastoralnim područjima naše Crkve.

2. Divan Papin poziv

»Pruži svoju ruku siromahu« (usp. Sir 7, 32), geslo slavlja ovogodišnje Nedjelje siromašnih i Nedjelje Caritasa, još je jedan veliki izraz »franjevačke duhovnosti« pape Franje. Dokaz je njegovog autentičnog življenja po Evanđelju…

Braćo i sestre, to da nam Sveti Otac predstavi tako izazovan program (»pruži nam svoju ruku«) u vrijeme kad se upravo »ne smijemo rukovati« ‒ za nas je prava milost. Kao dobar psiholog, mislilac i mistik, on zna da je ova neobična pandemija u kojoj ne smijemo pružati ruke jedan drugome, plod naše konkretne životne stvarnosti ‒ u kojoj životno ne pružamo dovoljno ruku pomoći jedni drugima. Mi katolici u Srbiji ne smijemo toliko gledati na granice, nego nam valja podizati mostove (ono prvo je naime samo »tjelesno«, a drugo je »logično« te zato i »duhovno«). Pandemija će trajati upravo onoliko koliko Sjever bude prezirao Jug, a Jug Sjever; dok Zapad bude prezirao Istok, a Istok Zapad. Svi se mi proglašavamo kršćanima, ali se ipak više pokoravamo mentalitetu ovoga svijeta negoli Kristu. Izgleda da su mnogi izbjegli Isusovo pranje naših nogu u otajstvu Euharistije…

Jer toliko materijalno siromaštvo, tolika osamljenost i depresivnost, plod su našeg duhovnog i moralnog siromaštva. Ako bi naša duhovnost cvjetala i moralnost urodila stostrukim krepostima, ne bismo trebali tolikih distanci i maski, toliko dezinficiranja, pa ni toliko poziva da »pružimo ruke u pomoć…«

3. Što činiti?

Ne znam koji su razlozi nadahnjivali Svetoga Oca da upravo 33. nedjelju odabere kao Dan siromašnih, a i Dan Caritasa. Nadam se da se ne varam ako tvrdim da je pred sobom imao Nedjelju Krista Kralja – posljednju nedjelju u crkvenoj godini. Dakle, nedjelju koja nas podsjeća i na kraj našega zemaljskog života, ali i na trenutak kad ćemo stati pred Suca. On nas neće pitati dolazimo li iz Vojvodine ili iz Srbije, pričamo li ovaj ili onaj jezik, slavimo li Euharistiju ovim ili onim obredom… Pred nas će se razmjestiti gladni, žedni, bolesni, osamljeni, oni u zatvoru… i morat ćemo odgovoriti jesmo li u njima prepoznali Krista i pružili im ruku jedinstva, zajedništva, povezanosti. Kraj crkvene godine sjajno nas premješta na naš osobni »kraj« – konac, završetak – kad ću u Kristu otkriti koliko sam u životu bio čovjek ispruženih ruku, u solidarnosti sa svima, u svladavanju granica i predrasuda. Tko naime ne vidi siromašne i potrebite oko sebe, nikad neće otkriti ni Krista. Njega otkrivaju samo oni koji žive siromaštvo u duhu. Bez solidarnosti sa siromašnima nikome se od nas ne otvaraju vrata. Ne otvaraju se ni vrata solidarnosti prema bližnjima, a kamoli vrata prema Njemu koji je svjesno postao Bližnji svima nama.

Dakle, svima želim iskreno slavlje Nedjelje siromašnih i Nedjelje Caritasa! Autentično slavlje ovih dana preventiva je i pravi lijek svakome od nas pojedinačno, ali i nama kao zajednici.

Od srca pozdravljam sve osobe odgovorne za župne, dekanatske, dijecezanske ogranke Caritasa i nacionalni Caritas. Svima zahvaljujem i čestitam na velikim uspjesima. Ako svi mi – biskupi, direktori, dekani, župnici i redovnički poglavari budemo živjeli s rukom u ruci, a time i bolje vidjeli sve potrebe naših ljudi – Bog će nas sigurno ozdraviti, blagosloviti i dati nam uspjeha.

+Stanislav Hočevar,

beogradski nadbiskup i metropolit