Nadbiskup je u svojoj homiliji naglasak stavio na utjelovljenje, na činjenicu da je Bog postao zemaljskim bićem, čovjekom od krvi i mesa, osobno, tjelesno, fizički prisutan među ljudima te istaknuo dvije aktualne misli: prva je vrijednost tjelesnosti, a druga primiti Utjelovljenu Riječ kao svjetlo na putu osobnog ostvarenja u povijesti za vječnost.

Ukazavši da danas kao da ne vidimo druge vrijednosti osim tijela i tjelesnosti, nadbiskup je rekao: “Čovjek je prestao gledati i razmišljati dalje od ovog vidljivog i našem ljudskom iskustvu dohvatljivog svijeta. Odbacio je Boga i sve što nadilazi njegov razum i iskustvo. Postao je sam sebi dosta i prestao je razmišljati dalje od ovoga vidljivoga te iskustvu dohvatljivoga svijeta. Stvorio se tako suvremeni praktični materijalizam i materijalistički način razmišljanja.

Tijelo i tjelesnost postalo je sve. Kao da i ništa drugo nije čovjek. Čovjek se je sam tako, u želji da postane veći, reducirao i smanjio u tijelo. Postao je u svojoj samospoznaji isključivo tjelesan. Zato je i sve svoje nutarnje težnje počeo promatrati i zadovoljavati kroz naglašenu tjelesnost i tjelesne prohtjeve. Tako je došlo do vrijednosnog poremećaja i erozije morala.

Tjelesni užitak je postao glavni vrijednosni okvir, životna filozofija praktičnog materijalizma. Sve se počelo prosuđivati kroz hedonistički pragmatizam.“

Da bi se mogla zadovoljiti filozofija užitka moralo se formirati društvo masovne proizvodnje i potrošnje. Tako se sav interes čovjeka pojedinca reducirao na materijalno mjerljiv interes ili hedonistički upotrebljiv vrijednosni sustav. Taj interes je postao pokretač svega života. S gledišta pojedinca bitno je pribaviti užitak, a sa gledišta društva, tako se organizirati da se pruži maksimalna mogućnost doći do užitka. Čovjek je zato, zapravo, postao u sebe zatvoreno, deformirano biće. Riječ je Božja zaboravljena u čovjekovoj nutrini i u čovjekovoj blizini, čulo se u nadbiskupovoj homiliji.

Okupljenim vjernicima nadbiskup je rekao kako čovjek današnjice mora iznova potražiti svoju dušu, onu višu, duhovnu dimenziju svoga bića, kako bi mogao pravilno vrednovati i samo svoje tijelo i materijalni svijet.

Istaknuo je kako suvremeni čovjek ponovno traži Boga te je kazao: „U tom stanju traganja za smislom, mora nam ponovno zasjati betlehemsko svjetlo. Čovjek u središtu. Učovječeni Bog, pobožanstvenjen čovjek! Božje utjelovljenje kao događaj u vremenu, ali i kao povijesni proces, kao božanska sastavnica ljudske povijesti.“

Kao pozitivno nadbiskup je istaknuo činjenicu da je sadašnji svijet koncentrirao svoju pažnju na čovjeka i njegovo dostojanstvo. „Mnogo se govori o ljudskim pravima, o ljudskim slobodama, o slobodi izražavanja ljudske osobnosti i individualnosti. Svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje i svoje osjećaje. Na to je suvremeni svijet jako osjetljiv. Možemo kazati daje to plod dugog sazrijevanja kršćanskog duha. Ali, suvremeni čovjek još uvijek nije shvatio sve razmjere ljudskoga dostojanstva. Još uvijek sve što se odnosi na čovjeka mjeri hedonistički shvaćenom tjelesnošću i materijalnim interesom. Zato od misterija utjelovljenja treba učiti pravo shvaćanje čovjeka. Čovjek je više od tjelesnosti. Pozvan je da nadiđe svoje tjelesne granice. Pozvan je da se Bogu približi. Božje utjelovljenje je i čovjekovo pobožanstvenjenje. Čovjek je pozvan da bude dionik Božjega sinovstva.“

Misno slavlje animirao je Mješoviti katedralni zbor, vodstvom mo. Ivana Andrića te uz orguljašku pratnju Marina Vučkovića.