U homiliji nadbiskup je podsjetio na Kristovu muku i razapinjanje, preminuće i ukop, na vijest koju je donijela Marija Magdalena trećega dana u zoru te na zbunjenost učenika koju je zamijenila radost, kada im se istog dana navečer javio uskrsli Isus i rekao im: Mir vama! „I tada se događa obrat. Sve se promijenilo. Vijest o Isusovu uskrsnuću probudila je svijet“, rekao je nadbiskup, ističući kako „ova istina stubokom mijenja naš život i čitavu našu ljudsku povijest“.

„Nismo robovi smrti. Nismo stvoreni za trulež groba. Krist je kao prvijenac iz njega ustao i pokazao nam da je život i poslije smrti naša budućnost. Bog, naš Otac i Stvoritelj, koji nas u svome promislu i u svojoj ljubavi doziva iz nepostojanja u život, ne dopušta propast stvorenja svoje ljubavi, te u Isusu Kristu otvara naše grobove i doziva nas u vječni život, sve preobražava snagom i djelovanjem svoga Svetoga Duha te nas uvodi u svoju vječnu radost. Njegovim je uskrsnućem započela preobrazba svega, svih ljudi i svakoga čovjeka – svega stvorenoga i svekolike povijesti“, rekao je nadbiskup.

Vjernicima u katedrali nadbiskup je kazao kako je Kristovo uskrsnuće čas potpunog oslobođenja i izbavljenja; kako od smrti i patnje, tako i od straha pred smrću i patnjom: „Uskrsnuće Kristovo, naime, ne dokida smrt ni patnju; ono ne dokida tlačenje i bol (ljudi i dalje stradavaju), ali Isusovo uskrsnuće pruža izlaz: Tko se na Veliki petak mogao izjednačiti s Isusom Kristom patnikom-umirućim-mrtvim, sada zna da mu i patnja i umiranje imaju smisla, da mu je molitva u Getsemaniju prihvaćena i uslišana, da je na jezu zaklapanja grobnog kamena odgovor odvaljivanje toga kamena s ulaza u grob te uskrsna slava“.

Rekavši kako je blistajući uskrsli Krist u prvom redu uspjeh života nad smrću, nadbiskup je naglasio: „To je prva, eshatološka, crta uskrsnuća. To je uspjeh pravde nad bezakonjem, uspjeh neobranjenog poštenja i nevinosti nad zakulisnim igrama i lukavstvom mogućnika; to je uspjeh prepuštanja u Božje ruke nad povjerenjem u naše ljudske vještine kao što su diplomacija, oblijetanje, ucjena, podmićivanje, nasilje…; to je uspjeh vjere (pa makar da nam se u pojedinim teškim i kriznim situacijama čini da se prepuštamo u ruke Boga-koji-nas ostavlja, u ruke Boga-dalekoga); to je uspjeh poštenja, čestitosti i dobrote nad ljudskom lukavštinom koja se – kad se osjeti ugroženom i poljuljanom – još snažnije hvata istih nečasnih i koruptivnih pokušaja sve do krajnjih, najbezočnijih posljedica. Tu počinjemo doticati drugu, povijesnu, stranu uskrsnuća, koja ima golemu vrijednost i važnost za naše ljudsko djelovanje i svakodnevnu praksu: Prividnom gubitniku, odnosno mučeniku postaje jasno da ni okovi, ni lanci, ni patnja, niti smrt neće moći ugušiti zasijano sjeme časnih i poštenih nastojanja te kreposnog života i rada; da nasilnik štetu nanosi jedino sebi kad kosi već zreo klas, jer će novo sjeme pasti i isklijati novim životom“.

Na kraju propovijedi, nadbiskup Hranić posvijestio je kako se Kristovo uskrsnuće očituje najprije „u probuđenim snagama našega ljudskoga bića, koje su bile obeščašćene i okovane grijehom“. „Kad čovjek shvati što mu je Bog sve dao i kad ponovno sa svom svojom slobodom uđe u to otajstvo Božje ljubavi i milosti, postaje ponovno rođen, postaje preporođen; postaje sposoban za novi početak. Tada poput apostola i on postaje svjedok novoga života. Svojom vjerom i svojim životom svjedočimo da zlo ne može biti jače od dobra, da se dobro ne može uništiti nikakvom mržnjom niti nasiljem te ono uvijek pobjeđuje i ima posljednju riječ“, zaključio je u propovijedi nadbiskup.

Ljepoti uskrsne euharistije pridonijelo je i pjevanje Mješovitog katedralnog zbora, pod vodstvom mo Ivana Andrića te uz orguljsku pratnju Marina Vučkovića.