U uvodu u misu kazao je kako ovih dana hrvatski biskupi obilaze grobove apostola i nadahnjuju se njihovim životnim svjedočanstvom, njihovim zauzimanjem za Evanđelje do krvi. Danas smo ovdje na grobu sv. Pavla u ovoj prekrasnoj bazilici, rekao je nadbiskup Hranić, napomenuvši kako njega, koji dolazi iz Đakovačko-osječke nadbiskupije, na osobit način za nju veže strop za koji je biskup Josip Kuković, predšasnik biskupa Josipa Jurja Strossmayera, darovao drvo kad se bazilika obnavljala nakon požara. Mons. Hranić zatim je pozdravio hrvatske biskupe i nadbiskupe kao i svećenike i redovnice koji su im se pridružili u toj misi, i posebno skupinu hodočasnika iz župe Bošnjaci iz njegove nadbiskupije. Pozvao ih je da otvore svoja srca onom odličnošću i srčanošću, upornošću i ljubavlju kojom je to činio sv. Pavao kad je susreo Krista Gospodina.

U propovijedi je istaknuo sve aktualniji imperativ nove evangelizacije. S jedne strane naviještanje Evanđelja onima koji ga još uopće nisu upoznali niti prihvatili, a s druge onima koji su već kršteni, no žive kao da su nekršteni. Premda sadržaj evangelizacije ostaje isti, ona bi ipak trebala biti nova po metodama, izričaju, oduševljenju i žaru srca onih koji evangeliziraju.

Danas smo ovdje na pragu groba sv. Pavla, jednoga od najvećih evangelizatora svih vremena, koji čitavoj Crkvi kroz povijest i nama danas svjedoči i poručuje da „novost“ mora proći kroz obraćenje srca, istaknuo je nadbiskup. „Nova evangelizacija“ pretpostavlja novo, tj. obraćeno srce evangelizatora. „Nije sv. Pavao prerekao evanđelje – iz semitske, židovske, u novu grčko-rimsku misaonu kulturu i nije Isusa Krista obukao u odjeću grčke filozofije, niti ga je nanovo utjelovio u onodobnu pogansku kulturu Rimskoga Carstva, ponajprije smišljajući korake i izrađujući metode i sustav, tražeći i osiguravajući potrebna sredstva, nego svjedočeći ono što je Bog učinio u njegovu životu. Rađanje novih crkvenih zajednica nije započelo njegovim djelovanjem, nego njegovim obraćenjem”, pojasnio je mons. Hranić. „Isus Krist, novost njegova Evanđelja zahvatila je Pavlovo srce, a sve drugo došlo je kao plod njegova obraćenoga srca. Ne lako niti brzo, nego kroz poteškoće, neprihvaćanje, neuspjehe, progone, brodolome, sukobe, šibanja kojima je bio podvrgnut… Uskrsli Gospodin je izlijevao svojega Svetoga Duha, a Pavao je svjedočio svoj susret s njime”.

Predstavivši ukratko Pavlov život istaknuo je da je bio potreban jedan Barnaba da ga izvuče iz anonimnosti u koju se povukao nakon Stjepanova smaknuća i pada s konja. Barnaba je očito imao velikog uspjeha u misionarskom djelovanju u Antiohiji. Zajednica je tek stasala, brojčano se povećavala, no, trebao joj je netko tko osim semitske kulture i povijesno-spasenjskog iskustva židovskog naroda, poznaje i razumije i pogansku kulturu; koji će moći izgrađivati, poučavati, usmjeravati – reevangelizirati tzv. judeokršćane i evangelizirati sve brojnije članove koji su dolazili iz poganske grčko-rimske kulture, iz poganskog mentaliteta i shvaćanja, obilježenih tada prevladavajućom platonističkom dualističkom filozofijom. Barnaba je potaknuo Pavla na iskorak i tako mu omogućio da njegovo obraćenje postane kerigmatski navještaj, te da se razvije u apostolski poziv i poslanje. Sve svoje znanje, biće, temperament Pavao stavlja u službu Isusa Krista i njegove Radosne vijesti. Poduzeo je silna putovanja, ulazio u dijalog s različitim slušateljima, susretao se s različitim poteškoćama. Kolebljivom Petru usprotivio se u lice kad je prijetila opasnost da se kršćanstvo zbog njegove uskoće zatvori u stare židovske sheme i da se svede tek na jednu židovsku sektu. Duh Sveti koristio je mogućnosti njegova karaktera i temperamenta koji nije poznavao zapreke.

I tako sv. Pavao nama, hrvatskim biskupima, i Crkvi u Hrvatskoj danas poručuje da „novost“ Evanđelja Isusa Krista mora proći kroz naše obraćeno srce. „Evangelizatori su i danas oni koji izgaraju od strasti da navijeste Krista. Okupljenima na molitvu, za ovim euharistijskim stolom, sv. Pavao nam svjedoči da evangelizacija, odnosno izgradnja Crkve ne znači planiranje i izradu crkvenih struktura i njihovih statuta, nego da se Crkva gradi okupljajući se na molitvu u iščekivanju Duha Svetoga; da se Crkvu izgrađuje javnim priznanjem vlastite vjere te ljubavlju prema Isusu Kristu koja „hrani moju vjeru, koja zahvaća moj bitak i postaje moja velika strast i velika radost, koja tako zahvaća i moje bližnje pored mene, mijenja obrasce i pravila našeg ponašanja, sve usklađuje s Isusom Kristom te sve pretvara u velikodušno uzdarje njemu ‘koji za nas umrije i uskrsnu da mi živimo u njemu’“ (usp. Rim 8,34; Dj 17,28), zaključio je nadbiskup Hranić.

Na kraju mise su svi sudionici izmolili Vjerovanje na hrvatskom jeziku na oltaru Confessione.