Činjenica da za Mariju i Josipa nije bilo mjesta u svratištu zorno pred nas stavlja iskustvo zatvorenosti ljudskog srca, rekao je nadbiskup, dodajući da – dok dom svoga srca i svojih obitelji otvaramo božićnom djetetu Isusu – pogledamo i ne zaboravimo: Isus sa sobom k nama dovodi i sve one za koje danas, u našem suvremenom svijetu, nema mjesta, koji nailaze na zatvorena vrata.

„Među njima su i djeca koja su poradi raznih okolnosti ostala bez roditeljskog doma: zbog smrti roditelja, zbog njihove bolesti ili nemogućnosti da se za njih brinu, zbog ovisnosti ili teško narušenih bračnih i obiteljskih odnosa i sl. Socijalni radnici ih smještaju u domove za nezbrinutu djecu i mlade, poduzimajući sa stručnim suradnicima sve mjere kako bi se prevladale obiteljske poteškoće i omogućio povratak djece u biološku obitelj. Kad povratak nije moguće ostvariti, pokušavaju im naći udomiteljsku obitelj ili, ostvare li se za to svi potrebni preduvjeti, roditelje usvojitelje.

Prihvaćanje djeteta ranjenoga zbog odvojenosti od biološke obitelji u vlastiti dom (ili više njih istodobno), ponuđeno ozračje obiteljskog sklada i topline, dragocjeno je svjedočanstvo kršćanske vjere i kršćanskog služenja Bogu, koji se rodio kao dijete za koje nije bilo mjesta u svratištu“, rekao je nadbiskup Hranić.

Nadbiskup je istaknuo kako ne bismo smjeli dopustiti da zbog nemogućnosti povratka u svoju biološku obitelj mnoga djeca ostanu uskraćena za toplinu obiteljskog doma, često smještena u prepunjenim domovima za nezbrinutu djecu i mlade. „I današnje vrijeme, dakle, ima potrebu za Marijom i Josipom, za osobama koje su spremne staviti se u službu Djeteta i djece, bilo da je riječ o vlastitoj biološkoj djeci, udomljenoj ili posvojenoj. Sjetimo se da su podrška i služenje životu u punom smislu uključeni u naš kršćanski poziv i da su siguran put posvećenja“, rekao je nadbiskup, dodavši kako božićno otajstvo poziva da se oslobodimo vlastite komotnosti i sebičnosti, da snagom vjere iziđemo iz sebe, te da svoj život i svoj dom otvorimo djetetu Isusu, a to ponajbolje činimo kad se otvaramo daru majčinstva i očinstva i kad prihvatimo udomljenje nezbrinute djece u svom obiteljskom domu. Božić nam govori da je dijete najveći Božji dar, koji oplemenjuje i usrećuje ponajviše same roditelje.

„Jedinorođeni Sin Božji, koji se nije bojao uzeti krhko, prolazno i ranjivo ljudsko tijelo, snažno nam poručuje da je svako ljudsko biće dostojno ljubavi, prihvaćanja, razumijevanja i potpore. Ne bismo smjeli stoga dopustiti da ijedno dijete ostane uskraćeno za toplinu obiteljskog doma zbog nedostatnog broja udomitelja“, zaključio je u božićnoj pastirskoj poruci nadbiskup Hranić, svima poželjevši u svoje i uime umirovljenoga nadbiskupa Marina Srakića čestit Božić te Božjim mirom i blagoslovom ispunjenu novu 2019. godinu.

U drugom dijelu susreta nadbiskup je odgovarao na novinarska pitanja. S obzirom da smo često svjedoci različitih vrsta nasilja; nasilja prema djeci, nasilja učenika nad profesorom i profesorovog odgovora nasiljem, nadbiskup je zamoljen da komentira porast nasilja.

„Osobno mislim da pred djecu i mlade stavljamo previše nasilja. Ne gledam puno televiziju, ali, kada se pogleda na javnoj i drugim televizijama koje su dostupne, koje gledaju svako dijete i odrasla osoba, puno je nasilja i krvi. Čovjek je ono što blaguje. Stalno se hranimo tim nasiljem, stalno ga usvajamo, nastanjuje se u nama i izlazi iz nas van. Složit ćemo se da je svaki oblik nasilja za osudu. Ono čemu smo svjedoci, a to je pokušaj odgoja za nenasilje, to je put. Mislim da su vlasnici medija, vaši poslodavci, uvelike odgovorni čime hrane naš narod. Volio bih kad bismo bili svjesni za odgovornost onime čim raspolažemo i utječemo na druge ljude.

Valja spomenuti još jednu stvar. Znam da svugdje i u svakom parlamentu zna biti tenzija i povišenih tonova, ali mi se čini da je već duže vremena naš Hrvatski sabor prevršio svaku mjeru i da je to što se događa u Hrvatskom saboru doista sramota. Znaju i svjesni su toga da se to i izravno prenosi, i opet se tako ponašaju i odnose jedni prema drugima, obasiplju uvredama – i to je nasilje. Mislim da bi oni koji dospijevaju u Sabor morali biti ljudi visoke moralne razine, kakvoće, i da si takve stvari ipak ne bi smjeli dopuštati.“

Nadbiskup se također složio da odgoj dolazi iz kuće, da nasilje kojemu smo svjedoci pokazuje da roditelji moraju odgajati svoju djecu, koja kod kuće moraju naučiti da postoje granice koje ne smiju prijeći.

Upitan da komentira novi zakon o posvajanju, nadbiskup je rekao: „Pozdravljam donošenje takvih zakona koji uređuju i potiču udomiteljstvo i usvajanje. Mene je konkretno na temu ove božićne poruke potaknuo posjet Centru za socijalnu skrb u Slavonskom Brodu, a slična je situacija i u drugim regijama na području naše nadbiskupije. Vidio sam muku socijalnih radnica koje su ponekada, zbog određenih problema u obitelji, prisiljene hitno udaljiti i odvojiti dijete od njegovih roditelja, barem dok se ne smiri situacija. Imaju prepune domove, u velikoj su muci, nemaju kamo s tom djecom nego da ih povedu kući. Iznijele su tu poteškoću i pitali bismo li kao nadbiskupija u tome na neki način mogli pomoći.

Svjesni smo da je i prosječna obitelj daleko bolji odgojitelj nego ne znam kako savršena odgojna ustanova. Svi mi dolazimo iz neke obitelji, nije uvijek sve bilo idealno i sjajno, naši roditelji nisu završili pedagogiju i psihologiju, ali su nas voljeli kao svoju djecu i to nas je odgajalo, pružalo nam iskustvo voljenosti, zaštićenosti, prihvaćenosti i tu smo se mirno i bezbrižno razvijali. Nažalost, kada toga nema, ponekad je potrebno odvojiti djecu od roditelja da ne gledaju nasilje u obitelji i osigurati toj djeci negdje drugdje privremeni boravak. To me potaknulo da pozovem naše vjernike da shvatimo da je otvoriti svoj dom i udomiti ili usvojiti dijete izvrstan, povlašten oblik slavljenja Božića; da po svakom takvom djetetu kojemu osiguramo privremeni boravak ili trajnu obitelj, kad im pružimo iskustvo očinstva i majčinstva, Bog ulazi u našu obitelj i da je to pravi oblik čašćenja Boga i slavljenja Božića. I zato koristim prigodu da pozovem sve naše vjernike, ako imaju mogućnosti, da otvore svoje srce za jedno takvo dijete.

Upitan kako komentira zahtjeve istospolnih zajednica za usvajanjem djece, nadbiskup je rekao: „I ja bih htio igrati nogomet u prvoj ligi, htio bih igrati nogomet za Hrvatsku i zabijati golove. Jesam li diskriminiran ako se prijavim pa me izbornik neće uzeti? Moramo biti svjesni, dijete je utjelovljenje ljubavi oca i majke i zato treba prisutnost i oca i majke. To je dovoljno reći. Time nisam ni protiv koga. Poštujem svakog čovjeka, dostojanstvo svake ljudske osobe. Svjestan sam da su osobe s homoseksualnim sklonostima doista često diskriminirane, neprihvatljivo mi je da netko samo zato što ima homoseksualne sklonosti doživi nasilje, da ga netko ispremlati, To nije put, ali moramo voditi računa o dobrobiti djeteta. Ako ono mora otići od svojih bioloških roditelja, onda to dijete zavrjeđuje normalnu, običnu, prosječnu obitelj, koja počiva na bračnom zajedništvu oca i majke.“