Nadbiskup Hranić predslavio misu blagdana Gospe Lurdske

Nakon molitve  krunice i svečane ulazne procesije, Gospine štovatelje, hodočasnike, svećenike, redovnike i redovnice pozdravili su predslavitelj mons. Hranić i fra Josip Patrčević, gvardijan Kapucinskoga samostana sv. Jakova, koji je podsjetio na povijest Gospina ukazanja.

„Jedan od osnovnih materijala koje koristimo kroz povijest je staklo. Ono nas štiti od vjetra, kiše i hladnoće, ali istodobno nam omogućava pogled i na daljinu. No, što se događa kada staklo s jedne strane premažemo srebrom? Tada pogled više ne ide u daljinu. Prozirno staklo premazano srebrom postaje ogledalo koje svraća pogled na nas same. U ogledalu vidimo sebe“, kazao je uvodno nadbiskup Hranić.

„Zašto smo danas došli ovamo? Zašto ste i proteklih dana dolazili ovamo na devetnicu, uoči Gospe Lurdske? Došli smo i dolazimo kako bismo Isusovom riječju i Marijinim primjerom, kao srebrom, premazali ‘staklo našega života’ i kako bismo se u tom ogledalu vidjeli onakvi kakvi jesmo, u svjetlu Riječi Božje, u svjetlu Marijinoga potpunoga predanja Gospodinu. U tom ogledalu uočavamo potrebu i za vlastitim obraćenjem, korekcijom vlastitoga života. Pokajmo se radi svojih grijeha, molimo Božje milosrđe i oproštenje, te za hrabrost odluke na vlastito obraćenje kao i za snagu Božje milosti bez koje ne možemo ustrajati na tom putu“, dodao je predslavitelj.

Nadbiskup Hranić je, nakon navještaja Evanđelja po Ivanu (Iv 2, 1-12) o svadbi u Kani Galilejskoj, u propovijedi govorio kako Marijin primjer uči da je potrebno slušati Isusovu riječ, povjerovati Bogu, pokloniti mu povjerenje kako bi u toj vjeri vidjeli sebe, a tako i danas Blažena Djevica Marija poziva da Isus bude čvrsti oslonac u životu čovjeka.

„Sva pažnja u evanđeoskom tekstu usmjerena je k Isusu. Njegova nazočnost na svadbi u Kani Galilejskoj pokazuje da ‘utjelovljeni’ Sin Božji dijeli s nama naše ljudsko iskustvo u svim njegovim trenucima, patnjama, ali također i u radostima. Isus prepoznaje vrijednost ljudske ljubavi i ženidbe, čak štoviše, ‘posvećuje ženidbu’, nudeći se zaručnicima za suputnika.

No, to evanđeosko izvješće govori i puno više; daje nam razumjeti da Isus u Kani započinje zaručničko slavlje Novog saveza, donoseći nešto novo i bolje. U kojem smislu? Voda iz kamenih posuda, koju su poslužitelji onamo ulili na Isusov zahtjev, biva pretvorena u vino. Ta pretvorba vode u vino simbol je prijelaza starozavjetnog židovskog Zakona u novu stvarnost, koju je donio Isus. Vino nastalo pretvorbom iz vode je bolje od onoga što su ga ranije popili i ima ga u izobilju.

Dakle, Isus koji je pravi Zaručnik svadbenog slavlja nudi nova i obilata mesijanska dobra, a to su: Evanđelje, Euharistija, Duh Sveti, koji dijeli tolike različite darove i službe. Odlučujuću ulogu u evanđeoskom odlomku ipak ima Marija. Žao joj je mladog bračnog para koji će se osramotiti jer je na njihovoj svadbi nestalo vina. Žao joj je i njihovih obitelji. Tu neugodnost Marija povjerava Isusu: ‘Vina nemaju!’ No, Isus na tu zamolbu odgovara: ‘Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!’ Nakon takvog tvrdog i neumoljivog Isusovog odgovora, Marija mora rasti i od biološke majke uzrasti u vjernicu te postati ženom vjere u Isusovo božansko sinovstvo. Ponovno, kao nekad pred anđelom Gabrijelom, sada pred svojim Djetetom koje je rodila i odgojila, mora ispovjediti da je to njezino Dijete Sin Božji, nad kojim ona ne može polagati nikakvo pravo, nego pred njim i ona ostaje i može biti samo vjernica, izjednačena svim ostalim vjernicima.

Marijina vjera mora biti veća i jača od njezinih majčinskih osjećaja. I onda, kad je bila odbijena kao biološka majka, Marija ostvaruje novi korak u kojemu ostvaruje istinski čin vjere: ‘Što god vam rekne, učinite!’ U tom koraku Marija izgovara te riječi, ne više kao biološka majka, nego sada kao vjernica govori poslužiteljima: ‘Što god vam rekne, učinite!’ I tek očitovana Marijina vjera postaje pretpostavka za Isusovo čudo: ‘Napunite posude vodom. Zagrabite i nosite ravnatelju stola!’ Marija tako u Kani Galilejskoj u sebi utjelovljuje pravi i novi Božji narod, predstavlja i zastupa Crkvu, zaručnicu Kristovu.

Predstavlja i zastupa nas, Isusove učenike. U trenutku u kojemu Isus uza se veže zajednicu učenika − Crkvu, Marija je bila prva vjernica i učenica. Ona je u tom trenutku bila model Crkve koja vjernički prianja uz Isusa kao Mesiju, utjelovljenoga Sina Božjega, i koja se vjernički povjerava njegovoj božanskoj pomoći. Marija je najprije bila i jest moliteljica koja se vjernički povjerava Isusu i moli ga za njegovu pomoć. Tek onda je mogla za nas postati zagovornica i pomoćnica, kojoj se mi, kad su nam iscrpljene sve naše ljudske mogućnosti, povjeravamo kao majci i zagovornici da ona, (kao nekoć u Kani Galilejskoj: puna solidarnosti s mladencima u potrebi), sada puna solidarnosti s nama u našim potrebama, svojom vjerom ponovno izmoli Isusovu spasenjsku riječ za nas: ‘Napunite posude vodom. Zagrabite i nosite ravnatelju stola!’

Preduvjet takve Isusove spasenjske intervencije je da i naše srce bude puno vjere poput Marijine kad je ona, nakon što je bila odbijena kao biološka majka, kao vjernica ispovjedila da ne može polagati nikakvo pravo na Boga, nego da se samo Bog, tj. utjelovljeni Sin Božji kojega je rodila, može smilovati njoj i kad je u toj i takvoj vjeri u milosrdno Srce Sina Božjega rekla poslužiteljima: ‘Što god vam rekne, učinite!’ Tu je ona očitovala vjeru da je sve u Božjim rukama, a ništa u njezinim, bez obzira što ga je ona biološki donijela na svijet te da je Bog ljubav i dobrota koja svojih nikad ne ostavlja. Tek tada je njezina molitva bila uslišana“, protumačio je nadbiskup Hranić.

Također, podsjetio je da se „svake nedjelje, kad se okupljamo na Euharistiju, slavi  ‘svadba’ kao u Kani Galilejskoj u kojoj je nazočan Isus i njegova Majka“.

„Danas smo ovdje da bismo Blaženoj Djevici Mariji povjerili i izrekli naše teškoće i potrebe: ‘vina nemamo/nemaju’. Došli smo da bismo na Međunarodni dan bolesnika rekli, šapnuli Isusu da naši mili i dragi ili mi sami ‘zdravlja nemaju’ ili da mi sami ‘zdravlja, radno mjesto, radosti, mira, sloge, ljubavi, nemamo’. Tu smo puni solidarnosti kao staklo koje štiti naše bližnje od vjetra, kiše i hladnoće. I mi za njih molimo: ‘Vina nemaju!’ To nas uči Marija. Najprije govori Isusu: ‘Vina nemaju’. Kad u kojoj obitelji ili zajednici nastane problem, ona nas uči da je prva stvar koju treba učiniti povjeriti to Isusu, a ne misliti kako ću ja to riješiti oslanjajući se na svoje zemaljske sile tako što ću nešto pronevjeriti, ponašati se nepošteno, potegnuti vezu rodbinsku i političke misleći na zemaljski način, pokazati zube, osvetiti se i tako još više otežavati situaciju. Dakle, pozvani smo ponašati se kao kršćani!“, naglasio je propovjednik.

Zaključujući propovijed nadbiskup Hranić pojasnio je važnost povjerenja u Božju riječ kako bi čovjek u njoj, kao u ogledalu, vidio sebe i slabosti vlastite vjere.

„Mariji je Isusova riječ bila ogledalo u kojemu se ona trajno nadahnjivala. Snagom vjere je poticala i danas nas potiče na slušanje Isusove riječi i zajedničkoga življenja s drugim članovima Crkve, drugim ljudima. Vjera poput Marijine, priznaje i ispovijeda da ne polažemo nikakvo pravo na uslugu zbog krvne veze, stranačke pripadnosti ili prijateljstva; na uslišanje zbog svojih molitava, misa, žrtava, postova i milostinje kao da Bog mora odgovoriti u ‘kupoprodajnom ugovoru’; koja je svjesna da sve ovisi o Božjoj ljubavi i dobroti, te se pouzdaje isključivo u Božju ljubav. Vjera je potrebna radi našega obraćenja, a ne da bismo potkupili Boga. Vjerovati nam je poput Marije i biti pozornim na Isusovu riječ. Naše je točiti vodu, a Isus će tu vodu pretvoriti u vino. Neka nam Gospa Lurdska izmoli čvrstoću i postojanost vjere kakva je bila njezina“, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup.

Tijekom mise posluživali su i čitali trećoredci mjesnoga bratstva FSR „Kapucini“, Evanđelje je navijestio konkatedralni đakon vlč. Domagoj Brkić. Liturgijsko pjevanje vjernika orguljski je pratila s. Justina Lacković, redovnica Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice, dok su Marijine sestre s provincijalnom poglavaricom s. Samuelom Markanović pjevale s hodočasnicima. Vjernici su na kraju slavlja sa zborom kapucinske crkve častili Gospu pjevanjem pjesme „Ljiljane bijeli“ i pred njenim se kipom ispred pokrajnjeg oltara utjecali zagovoru Bezgrešnoj.

Slavlju kod kapucina prethodila je trodnevnica od 8. veljače koju je vodio i propovijedao fra Anto Barišić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u u Zagrebu. Propovjednik je u duhovoj obnovi tijekom večernjih misa, potaknut ulomcima Evanđelja koji govore o Božjemu stvaranju, promišljao o grijehu praroditelja, tajni smrti i tajni zla, o Mariji – novoj Evi i Isusu – novom Adamu te o otkupiteljskom i spasiteljskom značaju Isusova djelovanja, pozivajući vjernike da po Marijinu zagovoru i primjeru čine što Isus kaže.