„Imamo blagovijest, veliku radost: Rodio nam se Spasitelj, Krist, Gospodin. Stao je na stranu čovjeka, poistovjetio se sa svima nama, prihvatio je našu ljudsku narav, našu ljudsku slabost, krhkost i grešnost. Svojim je utjelovljenjem zagrlio svakoga od nas. Rođenjem u Betlehemskoj štali potvrdio je svetost ljudskog života, nepovredivost dostojanstva i prava svake ljudske osobe. Liječi i ozdravlja ono što je slabo, prašta ono što je grešno u nama i poziva nas na novi početak“, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić započinjući svečano slavlje Rođenja Gospodnjega.

Započinjući svoju propovijed, đakovačko-osječki nadbiskup rekao je da „u utjelovljenom Sinu, Isusu Kristu, spoznajemo da je on prava i savršena slika Božja – Riječ koja se imala utjeloviti te da je on bio model stvaranja čovjeka ‘u početku’ na sliku Božju; On je i cilj prema kojemu teži čitava ljudska povijest. Kristovo utjelovljenje i rođenje od Djevice Marije početak je spasenjske preobrazbe te ostvarenja novih, humanijih, odnosa među ljudima, uputio je nadbiskup te naglasio kako su u Djetetu iz Nazareta Bog i čovjek postali jedno – sjedinjeni i nerazorivo združeni te je svako ljudsko biće, kojemu je darovano postojanje, apriorno i neovisno o svijesti i o osobnom odnosu prema Isusu Kristu, kristovsko biće, usmjereno prema Isusu Kristu“.

„Bog nam dolazi kao dijete. Ne dolazi da bi nas ugrozio, da bi nam nešto srušio ili oduzeo, nego kao dijete da nam pokaže da ga se ne trebamo bojati i da ne trebamo samo mi njega, nego da i on nas želi i treba. Poruka Ivanova evanđelja: ‘Riječ je tijelom postala i prebivala među nama i riječi Poslanice Hebrejima: Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima u prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sin’u navještaj su Božjega rođenja u ljudskome tijelu. To rođenje nije posljedica nikakve uvjetovanosti, još manje nagrada ljudskomu uspjehu ili napredovanju. Ono je znak čiste Božje ljubavi prema čovjeku; ljubavi koja nema nikakvih sebičnih interesa i koja ne može drukčije nego da se daruje; ljubavi koja se rađa sa svakim novim djetetom“, rekao je nadbiskup.

Upućujući da „kršćanstvo nije folklorna kategorija, nego uvijek svjež i aktualan izazov, uvijek radosna i oslobađajuća poruka, ali i zahtjevna ponuda za svakog pojedinca, ali i za čitavo društvo“ te da Bogočovjek Isus Krist nije prijetnja niti ugroza za ljudsko dostojanstvo, nego potvrda ljudskog dostojanstva i nerazorivih ljudskih prava, koja nisu i ne mogu biti plod našega dogovora ili sebičnih interesa, nego su trajna i nerazoriva, i nikakav ih politički režim ne može staviti u pitanje, nego smo svi pozvani promicati i ljubomorno ih poštivati“, đakovačko-osječki nadbiskup je rekao: „Rađanje, dijete, majčinstvo i očinstvo – mjesta su Božjeg događanja i djelovanja. Bračna ljubav i vjernost, rađanje novog djeteta, odgoj i obrazovanje, odgoj u vjeri i tradiciji svoga naroda su jednostavne i obične, naravne i svakodnevne stvari. No, obasjane svjetlom božićnog otajstva su mjesta i oblici Božjeg zauzimanja za čovjeka, oblici njegove prisutnosti u ovome svijetu i u našem ljudskom životu; mjesta spasenja i očitovanja slave Gospodnje!“

Uputio je zatim: „Božić nam kaže da će budućnost imati onaj koji bude razborito podizao potomstvo te ga odgajao i obrazovao. Bog nam je očitovao što je najvrjednije: dijete. Ne karijera, ne uspjeh, ne titule i visina primanja, nego dijete!  Oko Djeteta se okupilo i nebo i zemlja, zvijezde i anđeli, mudraci i pastiri, stoka i priroda. I zato, tko želi upropastiti jedan narod, taj ga želi ostaviti bez potomstva… O Božiću, u Betlehemu je riječ o čovjeku, o njegovu rođenju, o početku novoga svijeta, o objavi zabo­ravljenih vrijednosti. Dakle, riječ je o staroj istini koja ponovno postaje sasvim novom: Od svih stvorenja na nebu i na zemlji čovjek je Bogu najmiliji. Među svim blagom, Bogu je najvredniji čovjek! I Bog je došao i utjelovio se da u našem mraku ponovno objelodani istinu, koja je nekada bila razumljiva sama po sebi, a u naše dane opet postaje takvom u svjetlu božićnog otajstva.“

Naglašavajući da nas „božićno otajstvo obasjava snažnom antropološkom i humanističkom porukom o svetosti i nepovredivosti ljudskog života kao Božjeg dara, o dostojanstvu majčinstva i očinstva, o vrijednosti velikodušne bračne ljubavi muža i žene te o važnosti obiteljskog zajedništva roditelja i djece, nadbiskup Hranić je poručio: „Bog se udomio među nama ljudima. Uzeo je na sebe i obukao se u našu ljudsku narav. Uzdigao nas je i posadio na svoje prijestolje; dao nam je udio u svome božanskom životu. Svima Vam zato želim obilje božićne radosti i sretan Božić! Želim da Vam božićna blagovijest dotakne, obraduje i preobrazi srce, da postanemo bogoliki ljudi koji grade humano i skladno ljudsko društvo. Neka božićno dijete Isus pronađe mjesto za sebe u srcu svakoga od nas, u srcu svih onih koji ga traže, u srcima sve djece, mladih i odraslih, starih, usamljenih i bolesnih i svih ljudi dobre volje. Na dobro Vam svima došlo porođenje Isusovo!“

U koncelebraciji je bio domaći župnik Matej Glavica, tajnik Nadbiskupskog ordinarijata, vlč. Nikola Klemen, župni vikar Filip Sertić, a posluživao je đakon Hermann Zinsou Kodjo. Liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti konkatedralni zbor pod vodstvom s. Branke Čutura, uz orguljsku pratnju Dalibora Ratića.