U koncelebraciji su bili: pomoćni biskup Ivan Ćurić, katedralni župnik vlč. Alojz Kovaček, ravnatelj UZUK-a preč. Mato Gašparović, kanonik mons. Luka Marijanović, kancelar Nadbiskupskog ordinarijata vlč. mr. Dario Hrga, duhovnik u Bogoslovnom sjemeništu vlč. mr. Stjepan Matezović i administrator Vjesnika vlč. Stjepan Maroslavac. Posluživali su đakovački bogoslovi.

Mons. Hranić je u uvodu u misu rekao da je ljubav drugo ime za Boga, da njegova ljubav nije omeđena i da „Bog ljubi sve nas i s ove i s one strane smrti“ te je nastavo: „I mi, koji smo s njime i u njemu jedno, ostajemo povezani u ljubavi, koja se najbolje očituje u molitvi. Ljubav i podrška nas živih, koju očitujemo kroz molitvu, može pomoći našim pokojnicima u njihovu konačnom čišćenju od grijeha i zla nanesenoga drugima. Slavlje euharistije kao spomen slavlje Kristove pobjede nad svakim grijehom i zlom naša je najbolja i najizvrsnija molitva.“

U homiliji je podsjetio da se na Spomen svih vjernih mrtvih „sjećamo svih naših pokojnika i za njih molimo da očišćeni od svakoga svoga grijeha dospiju k punini spasenja u vječnom zajedništvu s Bogom“. Zatim se osvrnuo na misno čitanje iz Poslanice Solunjanima „koje sugerira da je vrijeme između Kristova povijesnog dolaska i njegova konačnoga dolaska vrijeme u kojemu Bog snažno k punini privodi svako ljudsko nastojanje oko dobra i djelo naše vjere da se po milosti Isusa Krista mi proslavimo u njemu i on u nama, a zajedno sa svetim piscem u prvom čitanju iz Knjige Mudrosti mi živi ispovijedamo i za naše pokojnike zaufano molimo i njih zagovaramo.“

Govoreći o evanđeoskom ulomku u kojemu je bilo riječi o Zakeju na smokvi nadbiskup je aktualizirao tu zgodu pojasnivši: „I kao što je Zakej želio susresti Isusa, zasigurno su to željeli i naši dragi pokojnici, jer svaki je čovjek gladan i žedan Boga, premda ga ponekad traži na krivom mjestu i na loš način. Zakej je htio vidjeti Isusa, ali nije želio da ga odmah dotakne Isusova propovijed, da ga zahvati i u potpunosti osvoji Isusova riječ. Nije planirao, niti je želio odmah se obratiti. Želio je tek promatrati.“

Tumačio je nadalje mons. Hranić da nitko tko se susretne s Isusom ne može ostati na distanci i „da mi vjerujemo da spasenje počinje od Božjega pogleda“. „Krist nas promatra drukčije nego ljudi; poziva nas ne da nas promotri i osudi, nego da nas ohrabri i podigne, da on uzljubi nas i mi njega. Isus vidi ono što je u nama najbolje i na tome gradi odnos s nama“, pojasnio je.

O poruci Isusova susreta sa Zakejom nadbiskup je rekao da je vrlo jasna i da „ne možemo i ne smijemo nikada drugoga suditi i bespovratno otpisati. Pred Bogom nitko nije isključen, za njega nema beznadnih i nepopravljivih slučajeva. Osobni susret s Kristom uistinu mijenja čovjeka iznutra.“

Homiliju je mons. Hranić zaključio riječima da „mi možda ne vjerujemo u sebe ni u naše bližnje“, „ali današnje evanđelje nam kaže da ima netko tko vjeruje u nas i ima povjerenja u sposobnost našega iskrenoga kajanja i obraćenja; da ima netko tko nije digao ruke ni od nas ni od naših dragih pokojnika, nego – jer smo stvorenja njegove ljubavi i njegova djeca – još uvijek smatra da mi možemo i želimo drugačije i zato nas ne odbacuje, nego nam i u tom posljednjem trenutku odluke daje šansu, poklanja svoje povjerenje, nudi svoje milosrđe i ljubav te od nas očekuje uzvratni kliktaj zahvalnosti i predanja. Neka naša molitva bude podrška i ohrabrenje svim našim dragim pokojnicima u njihovom susretu s Božjom milosrdnom ljubavlju i oproštenjem.“

Na misi je pjevao Mješoviti katedralni zbor predvođen mo. Ivanom Andrićem i orguljsku pratnju s. Josipe Pavle Jakić.