Tom prigodom blagoslovljene su i postavljene moći sv. Ante na javno štovanje. Svečanu misu, posvetu crkve i oltara te pohrane relikvija blaženika predvodio je splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Zdenko Križić u koncelebraciji sa župnikom domaćinom fra Nediljkom Tabakom, gvardijanom Samostana i Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske fra Marinkom Vukmanom, ravnateljem Franjevačke klasične gimnazije u Sinju fra Joškom Kodžomanom te ostalom sedmoricom svećenika.

Prije početka mise student teologije Toni Krolo uveo je vjernike u otajstveno značenje posvete crkve i oltara. Naglasio je da se obred posvete crkve i oltara ubraja među najsvečanije liturgijske čine. Svaka crkva je vidljivi znak zemaljske putujuće Crkve, ali i slika nebeske Crkve. Središnje i najsvetije mjesto u crkvi je upravo oltar koji predstavlja samoga Krista. Svećenik svaku misu počinje i završava poljupcem oltara, odnosno na simboličan način on ljubi samoga Krista i to radi u ime cijele zajednice.

U propovijedi nadbiskup je naglasio da se ne zna je li crkva sv. Ante bila službeno posvećena, no to ne znači da euharistija koja se slavila u njoj nije imala snagu i da molitve koje su se uzdizale iz nje nisu bile učinkovite. Crkvu ponajprije posvećuju sami vjernici koji u nju ulaze, koji se u njoj mole i slave euharistiju. Ako to nedostaje, crkva može biti posvećena, ali će narod oskudijevati Božjim blagoslovom, istaknuo je nadbiskup.

Središnji dio crkve je oltar jer on simbolizira samoga Isusa te se na njemu prinosi njegova žrtva. „Mi, na oltar, uz darove, prinosimo i sami sebe te svoje najmilije. Mi Isusu prinosimo sebe, a Isus nama za uzvrat daruje sebe i svoju snagu. Bez ovih obostranih prinosa oltar bi postao prazan. I crkva bi ostala prazna, bez obzira kakva umjetnička djela sadržava“, kazao je nadbiskup. Bog nije navezan na mjesto, ni na jednu crkvu. On je tu prvenstveno zbog ljudi da im bude pomoć i snaga. Ali ako mu čovjek ne dolazi i ako ga ne treba, on ide drugima. Uvijek će biti onih koji ga trebaju. Naime, Bog se nikome ne nameće i u ničije srce neće silom, kazao je.

„Vrata crkve će biti vjerujem otvorena, ali je još bitnije da budu otvorena i vrata našeg srca“, istaknuo je nadbiskup te nastavio: „Nemojte nikada dopustiti da ovaj oltar, koji je podigla vaša vjera i vaša ljubav, bude prazan, da na njemu nema više prinosa, odnosno vaših molitava, vaše zahvalnosti Bogu, vašeg srca. Najdraži prinos Bogu koji možemo prinijeti jesmo mi sami.“

Na kraju propovijedi nadbiskup je pozvao sve okupljene da prinesu na oltar sebe sa svim poteškoćama i mukama. „Prikažite na ovaj oltar i sve članove vaše obitelji, napose vašu djecu i mlade. Bog će sve ove vaše prinose primati i posvećivati, a s ovog oltara će vam davati snagu s kojom ćete se moći nositi sa svim poteškoćama i protivštinama života kojih će uvijek biti. Ali neće biti poteškoća koje se s Bogom ne bi mogle pobijediti“, zaključio je.

Nakon homilije uslijedio je obred posvete crkve i oltara te blagoslov relikvija sv. Ante i bl. Alojzija Stepinca. Posvetu vrši nadbiskup mazanjem zidove crkve i oltara krizmanim uljem i kađenjem.

Stara crkva sv. Ante u Ugljanima, premda broji već tri stoljeća postojanja do danas, nije bila posvećena jer je prema prijašnjim propisima za slavlje mise bilo dovoljno da u sam oltar bude ugrađen oltarni kamen kojega je biskup posvećivao većinom u svojoj kuriji, a onda bi se kamen donio u crkvu i ugradio u već postavljeni oltar. Nakon pomazanja razgolićeni oltar sprema se za euharistijsku žrtvu. Poslije posvete nadbiskup i župnik potpisuju dokument s najvažnijim podacima o vremenu posvete crkve i oltara te se on potom čita vjernom puku.

Na kraju mise župnik fra Nediljko Tabak zahvalio je svima, posebice predvoditelju misnoga slavlja. Ukratko je nadbiskupu predstavio župu te mu je uručio prigodni dar. Zahvalio je svim vjernicima koji su pridonijeli izgradnji oltara, obnovi i uređenju crkve.

Tijekom mise pjevanje je predvodio župni mješoviti zbor. Nakon mise druženje se nastavilo na zajedničkom domjenku ispred župne crkve.