U koncelebraciji je bilo osam svećenika predvođenih mjesnim župnikom don Mihaelom Provićem te svećenicima koji potječu iz te župne zajednice.

Nadbiskup je u homiliji naglasio da je križ u povijesti bio znak najokrutnije smrti, ali je u Kristu postao znakom života i spasenja. „Križ postaje znakom spasenja, znakom pripadnosti, znakom kršćanskog identiteta“, poručio je. Podsjetio je da je križ prisutan u svim etapama ljudskog života od krštenja do posljednjeg ispraćaja, a upravo zato „on ne može biti nešto sporedno u životu kršćanina“.

Govoreći o otajstvu patnje, nadbiskup je rekao da ljudska logika teško nalazi njezin smisao, osobito pred patnjom nevinih i djece. Naveo je primjer majke koja je izgubila dijete i u boli pitala Boga „zašto“, a odgovor koji je dobila bio je da ona to sada ne može razumijeti, ali da će jednoga dana na tome zahvaljivati. „Međutim, sama činjenica da su patnja i križ neizbježni u ljudskom životu, govori da oni moraju imati dublje značenje, da ne mogu biti besmisleni“, rekao je nadbiskup. Istaknuo je da patnja čovjeka može oplemeniti, ali i deformirati, ovisi kako se nosi. Podsjetio je da križ bez ljubavi nema smisla: „A opet križ bez ljubavi nije križ.“ U tom je kontekstu istaknuo Kristovu žrtvu koja je bila izraz potpune ljubavi, bez mržnje i osvete.

Nadbiskup je upozorio da nije svaka patnja križ: bolesti i teškoće koje proizlaze iz njihovih pogrešaka ili neodgovornosti nisu isto što i križ. „Križem se naziva samo ona patnja koja se nosi s ljubavlju, koja se nosi u strpljivosti i prikazuje Bogu“, istaknuo je. Govorio je i o napasti da se traže „lakši križevi“, podsjetivši na primjer sv. Terezije Avilske koja je svome bratu koji nije htio skrbiti o njihovu bolesnom bratu jer mu je smetao u molitvi i sabranosti poručila da nije smisao tražiti druge pokore i odricanja, a zanemarivati onaj križ koji ti je Bog namijenio. „Smiješno je mjeriti križeve, htjeti neki drugi umjesto svoga, jer nema križeva po mjeri“, upozorio je nadbiskup.

Nadalje je naglasio da se upravo u patnji često događa obraćenje i poseban susret s Bogom. No, potrebno je patnju živjeti dostojanstveno, u šutnji i meditaciji, a ne u pretjeranom kukanju. „Kako je važno znati u strpljivosti i ljubavi prikazivati Bogu naše male, svakodnevne poteškoće i pretvarati ih u blagoslov“, poručio je. Homiliju je završio molitvenim zazivom Dostojevskog: „Gospodine, ne molim te da me poštediš križeva, nego da me učiniš dostojnim moga križa.“

Na kraju, okupljenima se obratio župnik don Mihael Prović. „Mnogi ljudi su vezani uz ovaj naš Sveti Križ. Danas dok slavimo blagdan, vidimo kako je ovaj naš Križ na neki način doplovio davno na našu Matejušku i postao simbol i znak spasenja u našoj župi“, rekao je. Podsjetio je da taj križ možda nikada nije bio umjetnički lijep, ali upravo u tome leži njegova poruka: „Križ je uvijek ružan, a tako je lijep i tako je potreban u našem životu.“ Istaknuo je bogati program devetnice u kojoj su sudjelovali mnogi vjernici, sportaši i umjetnici.

Liturgijsko pjevanje vodio je župni zbor pod ravnanjem Lucije Pere, a u misnome slavlju sudjelovali su i Hrvatski vitezovi Svetoga groba, bratimi Bratovštine sv. Križa te župljani i hodočasnici među kojima su bili i predstavnici civilnih vlasti, izvijestio je Tiskovni ured Splitsko-makarske nadbiskupije.